Ima netko u dubini svemira, neko bice sjajno, kao kristal maleno, a opet znano. Neka mala tajna, svjetlucava na dalekom nebu. Prica mi tiho beskrajnu pricu snova. Moje snove, sjecanja, tugu i moju snagu. Nize rijeci davno napisane, melodije ocuvane u molitvama svijesti. To tajanstveno bice u dubini mene najavjuje plimu osjecaja. Sjaji to unutarnje svijetlo, sjetom lijepih uspomena, tihim glasom sapuce mi o zivotu, satkanim mjesecevim nitima nezaboravljenih sjena, tih vjecnih cuvara na vratima beskonacnosti. U miru noci kada se u meni nazire sjeta, to bice puno sjaja sprema snove, pjeva uspavanku davno umrle poezije. Tada sanjam dodire u valovima davnim, sjecanjima ispletene, sanjam kako se kupam u mjesecevim tugama, milujuci me biserima mojih viđenja, davno odlutalih imena, na obalama snova.
Post je objavljen 04.02.2011. u 15:55 sati.