Pregled posta

SOBA BROJEVA

Bio si tu, uz mene. U mom krevetu, toliko blizu mog tijela, ali daleko od mog srca. Duše. Zatvorio si se. Pustio si da pričam gluposti. Ponovio si za mnom dvije ili tri riječi i to je bilo sve. Morala sam preuzeti inicijativu. Naša tijela su bila skladna. Naše riječi... nisu.

Zašto? Zašto je toliko teško pustiti te unutra? Zar je toliko problem opet osjećati? I bol i sreću. Propast i ushićenje. Nisam dugo ulazila u tu rijeku i sada. Sada kad mi je prilika tu, pred očima ja samo stojim na granici bojeći napraviti korak u strahu. Ja. Koja sam za rizike sam licemjer. Upravo to. Lažov.

"Jednog od ovih dana" rekla sam "podignut će mobitel i naći moj broj u imeniku. Poslati poruku i dobiti moj odgovor."
"Ne." gotovo da je graknula mašući dimom cigarete meni ispod nosa "Neće. Jednog od ovih dana srećo TI ćeš podignuti SVOJ mobitel i naći ga u imeniku. Poslat ćeš mu poruku. I čekati odgovor."

Još nisam. Ne volim ove igre. Mačka i miš. Natezanja bez kraja i konca. Pređimo na stvar. Na ono bitno. Na ljubav. Ali to me i koči. Ta potreba za ljubavlju. Da idem dalje. Da volim me u isto vrijeme drži u lancima. Opustit ću se. Zažmiriti. Udahnuti i ...pronaći broj.