Marketing
Hidradenitis suppurativa VS plastična kirurgija
To je kao kad bi se nekom greškom u ringu našli iskusni boksač poluteške kategorije i baletan. Boksač ima moć, hrabrost koja, ojačana znanjem, ne priznaje prepreke, te humanost, koja njegovoj snazi daje još veću smisao. A baletan je krhkog tijela, doduše žilavog, ali nenaviknutog na bol kakvu boksač proživljava, na borbu i krv od udaraca. Nježan je.
I na što bi sličila ta borba?
Ima li ikakve šanse taj baletan?
Čudne su to usporedbe, ali čudna su i podijeljenja mišljenja u vezi hidradenitis suppurative i plastične kirurgije.
Kao što rekoh, sve ovo pišem na temelju je vlastitih iskustava, ali smatram da se velika većina oboljelih od HS-a može složiti sa mnom.
Kronološki su stvari ovako postavljene:
moja bolest je počela najobičnijom aknom pod lijevim pazuhom. Uslijedilo je liječenje kremama i antibioticima, a da mi nitko nikad nije spomenuo odlazak plastičnom kirurgu. Kako se bolest širila, tako su se širili i načini liječenja iste. Međutim, opet mi nitko nije preporučio pregled kod plastičnog kirurga. Tek kad je bolest počela ugrožavati osnovne životne funkcije, tj. kad su svi internisti i dermatolozi istrošili ionako oskudan repertoar liječenja, e, onda počne slijeganje ramenima, priznavanje nemoći i žurno slanje plastičnom kirurgu. U određenim situacijama se to zove "prebacivanje loptice". Tu sam na strani kirurga i opet počinjem sa nesuvislim usporedbama.To je kao kad se na nekom automobilu izredaju svi majstori koji nisu bili u stanju popraviti kvar, te sada već olupinu od automobila predaju u ruke nekome tko mora spasiti stvar.
U toj situaciji ja postajem onaj baletan koji kao da je ušao između čekića i nakovnja. Predajem se u ruke nekom tko bi morao riješiti stvar.
Sjećam se, pet,šest dana zaredom. dolazili su u moju bolničku sobu kirurzi i markerima označavali područja koja su bila predviđena za operaciju.To bi radili kasno poslijepodne.
Po cijelu noć bi slušao moj iPod,pokušavajući se opustiti uz Ramstain, Motorhead i slično, čekajući zoru da me odvedu u operacijsku salu. Do toga nije došlo.
U boksu i sportu uopće, to se zove "time-out". Boksač kao da skuplja snagu, a baletan dolazi do daha.
Izašao sam iz bolnice netom poslije toga, ne dobivši objašnjenje zašto nisam operiran. Tada sam to jedino mogao protumačiti kao neku vrst razmirica između odjela interne medicine i kirurgije.
Pola godine poslije toga, jedan kirurg mi je vrlo detaljno objasnio o kakvim se operacijama radi i vrlo sam mu zahvalan na tome. Uglavnom, to su duge i složene operacije. Npr., za operirati jedan moj pazuh, trebalo bi najmanje šest-sedam sati. Osim tretiranja samih žlijezda, treba se srediti mišićno tkivo, te presaditi koža sa neoštećenog dijela tijela. Ali, ako se radi o stražnjici ili genitalijama, tu su, osim plastičnog kirurga, potrebni i kirurg urolog, proktolog, itd... Doslovno, vremenski je kraća transplatacija srca.
I onda vam taj kirurg sugestivno kaže da probate sve ne bi li izbjegli operaciju. Važno je napomenuti da se bolest vraća nakon određenog vremena i po meni to je samo posljedičan, a ne uzročan način liječenja.
Budući sam u takvoj situaciji da mi nema tko skuhati čaj, a kamoli voditi potpunu brigu o meni nakon operacije, upustio sam se u borbu protiv moje bolesti na sve moguće načine. Zasad neuspješno. Opet odlazim na pregled kod kirurga. Ovaj put ne samo radi liječenja same bolesti, nego i zbog toga što su se od rana formirali krateri koje bi trebalo barem estetski dovesti u red. Radi se o kirurgu kojeg sam već prije spominjao. To je, naime, isti onaj kirurg koji je navodno operirao i trajno izliječio stotine pacijenata kao što sam ja.
I eto, ja još nisam operiran.
Boksaču je san borba u Dallas areni, za šampionsku titulu u WBA verziji, baletanu je san nastup u Labuđem jezeru u Sankt Petersburgu, a meni je san biti zdrav. Kao prosječnom Hrvatu to je strašno teško. Ne da nemam novca, nego nemam ni veza niti obiteljskih poznanstava. Ma, nemam ništa osim sebe. A kad već sve ovo uspoređujem s boksom i baletom, znamo kako su u Hrvatskoj vrlo popularni mito i korupcija.
U mojem gradu vlada prešutno pravilo, i svi to dobro znaju, da se, kako narod kaže, liječniku treba odnijeti, tj. platiti. Ovisno kome i za kakvu uslugu. Čak se i zna tko koliko uzima. Čast iznimkama, ali to je uopćeno.
Što mi je napraviti?
Zbog svojih moralnih i etičkih razloga, sigurno neću postati kriminalac zato što sam obolio od ove bolesti. A stvarnost me tjera na to, jer, osim Binga, to se nameće kao jedino rješenje. A da sam bijesan, jesam. Jer ako su još u starom Rimu, u onim higijenskim i tehničkim uvjetima, radili operacije izmjene spolova, mogu li u ovoj eri tehnologije i napretka biti miran? Neću! Drevne Inke su radili lobotomiju (doduše, nepoznati su mi podaci o uspješnosti tih operacija), a ja se raspadam od najobičnijih akni? Neću i neću!!!
Optimist sam. I volim pogledati balet, a još više volim boks. I bit ću najsretniji kad se ne budem više osjećao kao loptica kojom se dodavaju medicinske strukture, prebacujući odgovornost s jednog na drugog. U toj igri ja se osjećam najlošije. U boksu bi to nazvali "knock-down", u baletu "skliskim podom".
Uvijek i u svemu vidim izlaz, ali u ovom mi treba pomoć. Ovo je momčadska vrst sporta, zato mi pomozite, i vi kirurzi, i vi internisti, ali i svi vi koji imate ikakve veze sa hidradenitis suppurativom. Pogotovo vi zadnji, javite se, jer i nije fer da kirurge uspoređujem s boksačima, ako ne znaju barem tko im je protivnik!!!
S poštovanjem i ljubavlju,
Ivica
Post je objavljen 03.02.2011. u 08:50 sati.