Sad otpuštaš slugu svojega Gospodaru,
po riječi svojoj u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje.
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na rasvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.
Danas spominjemo početak ispunjenja obećanja ... I to obećanje se događa u skromnosti.
U Hramu su Ga dočekali predstavnici naroda, pobožni i mali ljudi, Šimun i Ana. Ne bi bili spoznali Božjeg pomazanika, spas za Izraela i prosvjetljenje svih naroda, da im nije objavio Duh Sveti.
I sami roditelji se čude proročkim riječima starca, ni oni nisu posve spoznali tajnu svojeg djeteta ...
Oni će tek postupno doživjeti u čemu se sastoje ova obećanja.
Božje ispunjenje uvijek je veće od svega što ljudi mogu zamisliti i poželjeti.
I mi kršćani koji u vjeri već znademo mnogo više nego što su znale osobe kod prikazanja Isusa u Hramu, nositelji smo obećanja, ljudi nade u konačno ispunjenje. Znademo da ga je čovjekova zloća raspela na križ. Vjerujemo da je njegova smrt na križu cijena spasenja svijeta. Vjerujemo u njegovo uskrsnuće i uzvišenje o desnu Očevu. Ali to još ne vidimo. Ono što vidimo jest da je svijet još uvijek u zlu i nevolji, da sasvim druge "sile i snage" upravljaju njegovim tijekom, da je Bog skriven i da njegov Pomazanik izgleda nemoćan. I tako i dalje čekamo uzdajući se u obećanja, u nadi u posljednji Gospodinov dan, kada će se njegove riječi ispuniti. Svijet ide dalje kao da se nije ništa od onoga što vjerujemo nije dogodilo. nailazimo na protivljenje i otpor mnogih koji o tome neće ni da čuju. Odgovor je ravnodušnost mnogih. Ali to nas ne smije obeshrabriti, već trebamo biti nositelji nade za ovaj svijet. Proročica je Ana slavila Boga i svima o tome pripovijedala. I mi trebamo svojim životom svjedočiti u radosti i pouzdanju, da se vjera drugih zapali na našoj. .../Župa Medulin/
U moru mrtvog svjetla bezbrojnih živinih lampi, reflektora, svjetlećih cijevi ponovo smo naučili poštovati živo svjetlo. Ima ljudi koji satima dugo gledaju u plamen vatre na kominu ili u peći, ili pale svijeću ako su sami kod kuće. Žele nešto živog, toplog imati oko sebe da bi rastjerali samoću.
Tako često izgleda i naš svagdašnji svijet - unosimo uvijek neke nove, osjetno jake znakove.
Poput svijeće.
Svijeća kao žrtva i svijeća za pokojnike ima vrlo dugu povijest pa čak i prije kršćansku.
Tek na početku prvog stoljeća počelo se svijeću stavljati na oltar.
I tu je ostala, iako još vrlo rijetko služi da dade svjetlo.
Na vrhuncu liturgijske godine, ali i u važnim trenucima kršćanskog života, svijeća igra važnu ulogu.
U bogoslužju Vazmenog bdijenja, kod krštenja, prve pričesti, potvrde i kod sprovoda.
Tu nas svijeća podsjeća da je Krist svjetlo svijeta, te da bismo i mi kršćani trebali biti za druge i svjetlo, i svijeće.
Kad se na Vazmenom bdijenju unosi svjetlo Uskrsne svijeće u tamnu crkvu,
može se osjetiti što je smisao svećenikovog ili đakonovog trostrukog poklika:
«Svjetlo Kristovo.»
Na Svijećnicu je stari običaj blagoslivljati svijeće.
Tu se svijeća upotrebljava u svom značenju kao žrtva,
ali isto i kao naznaka Krista -
«Svjetlo na prosvjetljenje naroda»!
/Lk 2,32/
Najdublje značenje svjetla svijeće je u tome da dok ono svijetli i izgara, nestaje.
Živjeti i ljubiti može samo onaj koji se daruje.
Tko želi sebe sačuvati, taj ne može ljubiti.
Primjer i riječ Isusova nas u tome uče.
Promijenimo malo riječ Pisma
/Mt 10,39/:
Kad bi svijeća htjela svoj vosak zadržati za sebe, ugasila bi se.
A ako ga gubi i izgara, svijetli.
A to je i smisao svijeće.