Marketing
vidovitost i kako je steći
Kroz te tri sedmice nekolicini ljudi sam spomenuo Valda - i gle čuda! Svi su znali za njega. Dapače, naletio sam i na nekolicinu ljudi koji su imali priliku da ih primi. Iako su bili razumne i uravnotežene osobe, svi su se kleli da je njegova sposobnost viđenja fascinantna, da govori nevjerojatno precizno i da su mu proročanstva prilično točna.
Spomenuo sam vidovnjaka i majci. Ona je rekla: „Kako da ne?! I ja sam išla njemu još prije tvog rođenja. Sve mi je pogodio!“
Suočen s tvrdnjama ljudi kojima sam vjerovao da ne izmišljaju, zainteresirao sam se za vidovnjaka, te sam naposljetku i ja jedva čekao da prijateljica N. ode do njega. Vratila se sva van sebe, potpuno uvjerena u njegove natprirodne sposobnosti.
Stari gospodin ju je primio u odgovarajućem velikom starim stanu namještenom starinskim namještajem. Popili su kavu i gledao joj je u karte. Znao je sve o njoj: opisao joj je kuću u kojoj živi, nabrojao ukućane, znao je kako joj se zove pas, rekao da spava u sobi s plavim zavjesama, znao u koje je škole išla, nabrojao sve značajnije bivše ljubavnike, rekao od kojih je bolesti bolovala, točno naveo sve njene najznačajnije dileme, te na kraju prorokovao nekoliko događaja koji je čekaju u budućnosti. Nije tražio ništa za uzvrat, ali kako je ipak potrošio na nju gotovo sat vremena ipak mu je ostavila „nešto malo“ u koverti.
Nije bilo razloga da mi ona išta izmišlja i ostao sam zbunjen. Moja majka je bila kod njega još prije mog rođenja… Znači da posluje više od četrdeset godina! Svi se kunu da sve točno pogađa… Da nisam naišao na pravi slučaj vidovnjaštva? Svi znaju za njega i ne može primiti sve koji su zainteresirani da im nešto kaže. Treba naći vezu i zamoliti za prijem, nakon dvije-tri sedmice odgovori hoće li nekog primiti ili ne, a zatim zakaže sastanak obično za mjesec dana.
Znao sam neke koji su se izdavali za vidovnjake i muljali o natprirodnim moćima, pa i sam sam tome povremeno pribjegavao udvarajući se nekim naivnim ženskama, ali uvijek su to bili više ili manje inteligentni i pronicljivi ljudi koji su na način Sherlocka Holmesa očitavali one pred sobom i na osnovu toga spretnije ili manje spretno, bezobrazno ili obazrivo blefirali. Međutim, ono što je Valdo „vidio“ nije se moglo dokučiti na taj način. Nikome ne piše na čelu kako mu se zove pas, niti se po ičemu može vidjeti što je na slici ispod koje mu se nalazi jastuk: „…Vaš posljednji pogled svake večeri upućen je prema jezeru na čijim obalama pasu jelen i košuta…“
Sjeo sam i ponovio sve što sam saznao o Valdi:
- počeo je raditi ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata,
- mnogi ljudi bi htjeli doći do njega, ali on ih odbija više nego što ih primi,
- između molbe za susret i susreta proteče najmanje mjesec dana,
- Valdo nepogrešivo točno zna mnoštvo pojedinosti,
- ne traži da mu se plati, ali ne odbija ako mu posjetitelji samoinicijativno ostave novce, pršut, flašu skupog pića…
Posebno me čudilo što sam znao da je od četrdeset i pete do pedesete, pedesetih i još šezdesetih narodna vlast strogo progonila šarlatane i prevarante. Govorilo se „OZNA sve dozna!“, čudno da nije završio u zatvoru.
Objašnjenje je bilo toliko jednostavno da sam se morao smijati kad mi je sijevnulo - Valdo radi za policiju! Toliko poznat čovjek ne može prikriti čime se bavi. Dapače, neki od onih s kojima sam razgovarao uzimali su to u obzir i tumačili da su Valdove moći toliko nesumnjive da se čak ni policija ne usudi petljati s njim. Malo sutra! On je naprosto njihov službenik, prima plaću.
Razlog zašto neke ljude odbija je u tome da tajne službe i policija nisu zainteresirane za njih ili ne stignu prikupiti podatke. Zato je potrebno mjesec dana čekanja, da pronađu tko od ljudi koji potajno rade za njih može ući u kuću, sve razgledati, raspitati se, da se propitaju kod susjeda, pogledaju ocjene u školi, odu do doktora i pogledaju zdravstveni karton, raspitaju se na radnom mjestu, nekoliko puta prate nekoga kroz grad… Ako točno zna nešto što nije vidio, mora da je vidio netko drugi i rekao mu. „Žive na drugom katu lijevo u trosobnom stanu…“ Pored toga postoje one situacije kao kad netko ima tajnu vezu i uvjeren je da nitko ne zna, a cijeli grad o tome bruji. Nema tajne koju netko ne zna, a onaj koji taji uvjeren je da ne zna nitko. Posao se isplati. Ulože nešto obavijesnog rada, pa na osnovu njega Valdo još sazna ono što mu posjetitelji sami povjere ili potvrde, a što na nikoji drugi način ne bi mogli saznati. Naposljetku može dati vrlo precizna proročanstva. Na osnovu dokumentacije stomatologa „… uskoro ćete imati problema sa zubima…“ Uvidom u fakultetske rokove „…u šestom mjesecu čekaju Vas teški ispiti, ali ako se dobro pripremite, sigurno ćete ih položiti…“ Na osnovu policijskih kartona „…osoba s kojom se svakodnevno viđate bavi se nedozvoljenim aktivnostima i uskoro će završiti u zavoru…“ Onaj kome se takva proročanstva ostvare doći će i za godinu dana s još većim povjerenjem i povjeriti sve što ga se zapita, s tim da je Valdo dovoljno lukav da pita tako da ne pobudi ikakvu sumnjičavost. Zato mu i nije stalo da li mu netko plati ili ne kad ionako prima plaću, a ako mu netko pored toga ponešto daruje nema ništa protiv. Njegovi poslodavci gledaju na to kao gazda kafića koji dozvoljava da konobari primaju napojnice, porezni organi ga ne progone. Valdo je po ondašnjim mjerilima bio vrlo dobro stojeći čovjek.
Naravno, nemam dokaza za svoje objašnjenje, osim oslonca na zdrav razum. Zanima me da li u nekom policijskom priručniku za prikupljanje podataka postoji poglavlje „Korištenje vidovnjaka i iskorištavanje predrasuda“. Ako će se netko zanimati, uvjeren sam da će se jednoga dana - kada se s njegovog dosieja skine oznaka službene tajne - moći saznati da mu je kodno ime bilo Sova, Tuljan, Svrdlo ili tako nekako, ali u isto vrijeme će postojati drugi slični koji će biti aktivni i o kojima se neće moći saznati ništa.
Post je objavljen 02.02.2011. u 00:25 sati.