Bog si je posebno dao truda kada je radio luk. Dao mu je ljutkastu sočnost, rezak miris od kojeg cure sline, privlačnu zaobljenost i bogatu sjajnu boju a tek kada je smislo najbolju kombinaciju palo mu na pamet da ga složi u slojeve.
Nije bio lijen Bog, taj dan, kada je radio luk.
Kada je radio mene nije si dao toliko truda. Zboravio je, recimo, da mi ugradi čip za - podnošenje luka.
Vidim luk. Vidim ga i poželim ga. Nema tu puno priče.
Nisam jedna od onih koje, kad vide lijepu glavicu, okrenu glavu na drugu stranu.
Oh, ne - iako znam da ne smijem, primim luk u ruku, okrećem ga, provjeravam da li je tvrd, približim mu nos pa duboko udahnem da osjetim njegov zamamni miris i tako provjerim da li je ljut ili sladak...na ovom mjestu već sline cure i ja hvatam nož da ga zarežem, ali...
Znam da nije dobro da ga konzumiram.
Nikako.
Znam da mi neće biti dobro ako zagrizem.
Znam da će mi se pobuniti želudac.
Znam da će mi se dići temperatura.
Znam da ću biti sanjiva i njeeeakava.
Znam da ću požaliti ako pustim zube da ga zagrizu.
Pa ga vratim na policu sa koje sam ga uzela.
Zatvorim vrata za njim.
Bolje je tako, i smrdila bi danima od njega...
Za one koji žele znati više:
kako nema prigodne pjesme o luku predlažem da poslušate ono što ja slušam...danima...
Post je objavljen 01.02.2011. u 12:57 sati.