Često se zaista sramim što sam čovjek. Čovjek koji mora živjeti u ovakvom sustavu gdje se za grozne stvari nalaze opravdanje u zakonu.
Jučer sam navratila u neku trgovinu u kojoj nisam već godinama bila, trgovina u kojoj ima svega i svačega. Na ulazu posuda s vodom iz koje se prodaju ribe, šarani i babuške. Piše: 'Pozvonite za ribu.' A ta posuda, nazovimo je akvarij, dugačka je oko jednog metra, duboka kojih osamdesetak i široka isto osamdesetak centimetara. Unutra šarani – jedan na drugom, njih sigurno pedeset – šesdeset, ako ne i više! Jedan na drugom. Zijevaju, hvataju zrak. Živi, a opet mrtvi. Nabijeni uz prozor i gledaju van. Ovaj drugi akvarij je manji, ali unutra ista situacija, samo se radi o babuškama. (Žao mi je što nisam ponijela fotoaparat i to sve snimila.)
Ali sve je po zakonu.
Sramota je po zakonu.
Post je objavljen 01.02.2011. u 11:23 sati.