Što se ima više reći. Prošla me sva žestina.Reakcije su mi postale toliko blage, drugim riječima dosadne da me više nitko od bližih i daljnjih niti ne sluša. Nekako me prolazi volja i za ovim načinom komuniciranja.
Mogu samo kazati kako mi se čini da sam već u nekom drugom životu prošla razne Feriće i Marasoviće sve ljude od kolina, sve te stare splitske obitelji koji su za debele novce prodali svoje šume i plaže Marjana i baš ih briga što će se dalje događati.
Dovoljno da krv uzavre, ali moja je krvca hladna.
I naših(moje obitelji) livada, pašnjak, šuma na južnim padinama Marjana, u vlasništvu jedne splitske obitelji onda težačke, a danas već pristojne, fine i uljuđene. I? Vrije li krvca. Rašpe i rivolveri? Još je bilo nešto, ali vremena pobjednika su prošla. Ja se polako hladim. Već sam dobro hladna.
Gdje je 1947 bio vaš otac pita me odvjetnica. U čeliji smrti kažem, ali samo mirno.
Takva su vremena bila. Što se može.
Moja obitelj i ja čekamo Europu. (naivci, cijela kolonija naivaca kao i gubavaca na isto dođe). Možda i poklonimo livadu pašnjak šumu, ako je ikad dobijemo. Ali kome? Općini i Kerumu? Pa da dođe na isto.
Jučer jedna draga gospođa onako malo jugoslavenski nostalgična, zašto i ne bi bila. Dobra služba, utjecajna, cijenjenja kaže mi da u ovoj priči sa Marjanom i Fanitom i Kerumom ima dobro umiješane ruke njen bivši šef. Iz vremena komunizma, dakako jer gospođa ima osamdesetak godina.
E, sad… Mislite da se naslađujem. Niti slučajno, iako bih rado, ali rekla sam hladim se i sve više promatram sa debelim odmakom. Nomen est omen.
Gospođa je, u nekom smislu, ispravna. U nekom smislu jer svi se mi rado damo potkupiti dobrim stanom na pravom mjestu, dobrim radnim mjestom i ostalim malim privilegijama.
Do jučer je mislila da njeni partijski drugovi ne mogu pogriješiti, da su ispravni i na liniji.
Pipo zloba. Mislim na sebe. Ima li još malo života ispod ove kože?
Slušam predavanja kod jednog profesora pred penziju. Dobro on to gura, istina malo bez strasti, ali ne smiješ spomenuti slovo k i evo ti njega živne i udri po komunizmu. Studenti, djeca za mene, hvataju se za glavu, kao i ja kad su mi moji spominjali Austrougarsku i cara Franju Josipa.
Brige djecu i za domovinski rat.
Ajde moji (i vaši) ludi žrtvenici fažizma, komunizma i domovinskih preokupacija.(nije greška jedan je svojevremeno govorio: Ja sam žrtvenik fašizma, kao što splićani kažu sengvić ili bufet ili sekundarno napr za isti tren)
Pouka je da nakon svega dođe Fani i Kerum. I novac. Many, many must be funny.
Pa kako funny!!!!
Bio je onaj stari vic sa Mujom novcem i homoseksualcima, ali kako protiv raznih sklonosti nemam ništa, neću ga ispričati.
Post je objavljen 01.02.2011. u 08:48 sati.