"Ljudi se natrpaju u vlakove, ali ne znaju kamo će. Ušeprtlje se i vrte u krugu."
Pročitala sam danas ponovo dragu mi knjigicu. Ne znam koje je ovo bilo čitanje, no u svakome pronađem nešto novo. Ovo je bilo za mene, sada. U mrvicu drugačijem izdanju, ova rečenica bila je najupečatljivija u knjizi. Još i više nego ovaj tekst, napisati ću i tu verziju. Osvojila me neka tuga, izgubljenost. Možda...možda sam odrasla. Ono što sam kao dijete silno željela biti, a sada...nikako ne želim.
Tuga jer mi dani izmiču kontroli, jer ništa nije onako kako bih željela da bude, jer ni ne znam kako je to. Znam da sam se danas veselila nečemu. Silno. Onim susretima koji mi nekako jedini donose nalete radosti u moj svijet sada. Pa ipak, izjalovilo se to, nije bila ničija krivnja. Kao da je zabranjeno biti silno sretan, silno nešto željeti...jer gotovo neminovno to izmakne iz ruke. Ili iza velike sreće slijede veće tuge. Susreli smo se jučer. Bilo je i divno i zbunjujuće jer...ipak nemamo toliko mnogo toga zajedničkoga. I jer...toliko želim naučiti biti kao on.
Najgore je ne učiniti ništa. A što učiniti kada je sve nekako...izmaklo mi. Odavno.
Opravdanja? Možda...možda su čak i to.
I opet strah i noćna mora. Jer sam se prisjetila onih težih dana? Nadam se da je samo to.
Naći ću ponovo one mrvice sreće. Pripitomljenih lisica. Sunca. Čupave mačke sa crtom posred lica. Must have been love koja svira na radiu....dok...si kraj mene.
Kraja krugova. A ponešto volje i želje da izletim iz te orbite se sakupilo.
p.s. dakle; točan prijepis iz ovog izdanja knjige: "Ljudi se uguraju u brze vlakove -reče mali princ -ali više ne znaju što traže. Zato se uzrujavaju i vrte u krug."
i danas je daleko bolji dan. Prospavana noć, bez mora. Nekako sam bolje, isplakala sam se jučer. I neću više dozvoljavati da me toliko dira sve ono na što ne mogu utjecati. Okolina. Niti da uporno zanemarujem sebe i trud oko sebe. Iz dana u dan, ma koliko teško bilo. Danas...za sad, je uspješno. I da, na meni je. I samo na meni.
Post je objavljen 31.01.2011. u 17:37 sati.