Zatražila je podatak o prostoriji u kojoj se on nalazio:
imaš li slobodan zid u svojoj sobi?
Da je izmišljao možda bi odgovorio da ima kako bi ubrzao vidjeti kamo je nakanila, ali negirajući upit možda je samo gradio autentičnost svog virtualnog lika:
Nažalost ne. Dva zida su pokrivena nekakvim namještajem, jedan cijeli zid je veliki prozor, a na suprotnom su vrata i dvije slike.
Nije osorno naređivala nego se gotovo pristojno raspitivala:
dobro… vrata.
da li bi mogao otići do vrata i pritisnuti se uz njih tako da ti i podignuti kurac i jaja pritiskaju svom snagom o vrata?
Potvrdio je, ali uz zamjerku:
da, ali onda ne mogu komunicirati s Vama
Njezin je uzvrat bio u duhu prijateljskog podbadanja:
a ti bi komunicirao?! ha ha
pa hajde reci onda nešto!
Nasuprot ranijim porukama koje je očito pisao tako nabrzinu da su neke u potpunosti napisane malim slovima, Pauk nije žurio s odgovorom, a pismenije napisane rečenice svjedočile su da je razmislio o svakom riječi u njima:
Srijeda, 16.11.2005. u 00:38
Pošiljatelj: pauk
Primatelj: Mlada domina
Uzbudljivo je zamišljati da sam pod vlašću nekoga tko ima tako nevino lice kao djevojka na slici na koju ste me uputili. Žena tako lijepoga lica da mi naređuje... uživa u onome što moram raditi i što mi radi...
Ali ja bih ono što Vi želite. Da odem do vrata, ali što ondje?
Odgovorila je, ali sa zdrškom koja je jednako kao sadržaj odavala da se i ona premišlja:
Srijeda, 16.11.2005. u 00:40
Pošiljatelj: Mlada domina
čekaj još.
zamisli kako grizem usnice, dok smišljam što ću ti raditi...