Marketing
16 tons
Na svoju okruglu životnu obljetnicu otvorio sam internet bankarstvo, platio sam još jedan od dugova i skužio da su Tenesee Ernie Ford, baš kao i Johnny Cash bili u pravu
A dobro, to više nego s 4 kuke natovarene na moja otporna ruska leđa, ima veze u kojem vremenu i gdje konkretno živim. Tko mi je kriv što ne živim npr. u Brazilu(!), za kojeg sam u Geu baš nedavno čitao da je još malo pa obećana zemlja. Koja trenutno, dok svi u (polu)razvijenom svijetu crkavamo još uvijek pod posljedicama recesije i retardiranih vlada, vozi u petoj brzini, kontinuirano gospodarski raste i pegla svoje, nekad svjetski poznate, socijalne razlike. Nije samo da su, po Kotlerovom poučku, našli novih par ogromnih izvora nafte i plina, nego jednostavno mudro rade još od 2003. I uskoro postaju svjetska velesila, svakako najveća u Južnoj Americi. Ima ih više od Rusa, toplo je, stalno neki novi izvor nafte i plina, dobro investiraju, još su i ogledan primjerak Nove Svjetske Rase, u kojoj je boja kože sekundarna.
A mi, well....postali smo zemlja mediokriteta, koji i dalje s visoka mislimo na recimo Brazilce, kao na golje iz favela. Ne kažem, dapače, da naša vlada ne može i ne mora bolje. ALI još je gore s ljudima. Unisono su me neki dan najbliži prijatelji, sve redom učeni i knjiški ljudi, a naskroro apologeti društvenog konzerviranja (obzirom da oružanu revoluciju, koju jedino smatraju ispravnom, ne žele sami osobno povesti), prali zbog toga što se u (nepostojećem) slobodnom vremenu bavim društvenim aktivizmom u jednoj građanskoj inicijativi.
Da koji mi k. to treba, da je to uzaludno, da se ne ponašam "u skladu sa svojim godinama", da li stvarno hoću da mi netko legne na familiju, život, ili najgore 
, imovinu.
Glede zadnjeg, odlično se za to pobrinula Lijepa Naša. Jednostavno je iskopirala zapadnjački izum osobnog bankrota. Nažalost, nedavno mi je jedan, donedavno vrlo poslovno i društveno aktivan dragi prijatelj, vječni diplomand na Sveučilištu i vlasnik dvaju obrta, rekao da je došao do zida i da razmišlja o osobnom bankrotu. Na moje iznenađenje, jer je u mojim očima bio zadnji kojem bi se moglo desiti da posao zašteka. On je, u dobu pomame trgovanja, budala radio svojim vlastitim rukama i proizvodio, ali slaba vajda i od toga...
Uglavnom, smislili su da, baš kao i kod poduzeća u stečaju, osobna imovina Prosječnog Hrvata koji se zaigrao s dugovima i kreditima, prvo nekretnine i auto, odsklizaju u pravcu vjerovnika na slavni "bubanj", s mogućnošću da te nagrade osnovnim krovom nad glavom, npr. prisile da kuću zamijeniš za mali stančić. A za ostatak banka, nakon što ti maznu pribor za drogiranje, tj. kartice pootvaranih računa, za džeparac ostavlja od države određenu minimalnu plaću. Pa dok se ne očistiš, kao u komuni.
Potaknut debatom i suprotno njegovim dobrim običajima, moj cijenjeni kum Ico u tom je našem sredovječnom kružoku u petak navečer, održao par filipika o društvenim promjenama. Sam nekdašnji simpatizer reakcije, s nataloženim životnim iskustvom, promijenio se u ciničnog podržavatelja skidanja reakcionarnih glava. Ideološko udruživanje je, kaže ( i ne laže), duljeg trajanja od interesnog, koje puca i nestaje čim je interes ugrožen. Ali ako se ideologija pervertira, a potreban je samo određen broj godina za to, ispadne još gore.
I obzirom da nas remen od pušaka sve nekako previše steže, a krvavi nered iz kojeg bi se rodio privremeni red je povijesno dokazana iluzija i gnjusoba sama po sebi, opet ispada po mojem. Ako još ima žara u nama, koji sa svakom ovakvom obljetnicom kopni i mijenja u cinizam.
Koliko god nam dopušta biologija i svih tih 16 tona koja su nam se natovarila na vrat tijekom vremena, imamo li još uvijek neku odgovornost mijenjati stvari polako i uporno, polazeći od svakog segmenta života koji možemo glocnuti? Pa, mislim da da. Zašto ne? Život je kratak.
Od sutra smanjujem cigarete 
Post je objavljen 30.01.2011. u 09:29 sati.