Pa, moguće je i da ne ispadne sve najbolje. To je u redu, u svemiru se ništa ne gubi, energije, materije, što bih žalila, netko će drugi imati više.
Preinertna sam, i ne znam kuda život ide. Znam da je tako za sve, ali ja nisam svi. Rado bih se zauzela za sebe, ali ne znam što želim. Da barem netko kaže da je u redu ne znati što želimo. Strogo zabranjena radnja, ko jebe jebeni kapitalizam, svugdje je bitno da imaš bilo kakav san, makar bio američki.
Kao da samo amerikanci sanjaju...
Možda samo oni sanjaju ostvarivo...
Sanjala sam da spašavam svijet. Bio je lijep san, mogla sam letjeti, mogla sam svašta, i bilo je nekih strašnih užasa, ali sam bila jača od njih. I imala sam lijepu sobu :)
Bože, daj mi snage i odlučnosti, molim te...
Za bilo što, samo da odlučim, dalje ću sama, lakše će biti.
Kao da nemam predispozicija za ništa, kao da me progutalo nešto, neka mašina i sada glumim kotačić jer ne znam što bih pametnije. Zbilja ne znam, nije da ne želim.
Odluke.
Sjetim ga se lijepog. Bože, kako lijepog. (vjernica?)
Pogled na vrat i obraz, uho, na sunčevim zrakama, polje suncokreta. Hladno je vani, a oni možda nekog drugog griju. Neku drugu. Zimu ću ga možda zaboraviti.
Sumnjam. Vjerojatno nikad. Hoću li uvijek čeznuti?
fuj
lažljiva sam prevarantica. lažljiva.
Fali mi hodanje. Prehladno je za kratku šetnju psa, fale mi sati na pločnicima, prođeni metri, ritam hoda. Smiruje, daje pameti.
Fali mi topline. Što će se sve desiti do proljeća? Hoće li se išta?
Ako se udam za njega hoće li to biti rezultat moje odluke ili inercije??
Vao, postavila sam pravo pitanje jednom za promjenu.
Koga ja volim?
kad smo kod pravih pitanja, jel...
Kud svoju glavu da sklonim pa da malo sviejt nestane?
Nekad je to bilo njegovo krilo.
Sada krila nema.
Tužna sam.
Post je objavljen 28.01.2011. u 23:52 sati.