Imam novog uzora. Iako je to samo lik iz neke obicne knjige, naucimo me je puno, on i ta knjiga. On bi trebao biti uzor svima i kada bi bilo vise ljudi kao on, svijet BI bio ljepsi i bolji, vjerujte mi.
Nisam sigurna da li je to radjeno po stvarnoj prici, no sigurno se dosta toga nadje i u stvarnosti. Zamislimo da je, a ja duboko vjerujem da je. Ako ne isto, onda barem slicno.
Naime moj uzor je mali Ivan. Lik iz knjige Svi me vole samo tata ne .
Prvo sam mislila staviti par citata, ali oduzilo se. Odlucila sam ipak prije vas uputiti u situaciju. Dakle, Perica je pripovijedac price. On prica pricu ponajvise o malenom Ivanu. Malog Ivana i njegovu majku, ostavio je otac i otisao drugoj. Nikada se nije vratio, a njegova mjaka jos uvijek je patila za njim. Na samrti je izjavila kako ocu naravno sve oprasta. (sami cete vidjeti u citatima). I tako je maleni Ivan, iako iznimno pametan, napustio skolu. Brinuo se o macji, koja se je bila razbolila odmah nakon oceva odlaska. No, medjutim, i ona umre. Sve sto mu ostaje je da pronadje svog tatu i da ga tata jednom zavoli. On ne trazi da udje u krov tatine kuce, nego samo poneki smjesak ili razmjeniti koju rijeci. To je sve.
Zasada vam je to dosta, na kraju cu vam jos reci par rijeci. Slijede poduzi citati, ako mislite komentirati post, citajte ga onda cijelog.
Neki dijelovi iz knjige:
(ovdje cete vidjeti koje je pismo Ivan napisao svome tati kada je majka umrla, a otac se nije pojavio na sprovodu).
Tata!
Ovo je prvo pismo koje ti pisem. Dugo sam razmisljao da li da pisem ili ne. Ipak ne mogu, a da ne kazem sve. Procitaj ga do kraja, premda ne zelim da s njime bude kraj, nego pocetak. Vise nema zapreke da budemo skupa. Ona, koja ti je u zivotu bila kriva i kojoj si vec davno okrenuo ledja, ostavivsi je samu, nje vise nema. Otisla je mlada, samo zato, sto si otisao ti. Pogledaj u svoju ruku i procitat ces njeno ime. Toliko si ga puta napisao, izgovorio. Kada si odlazio, rekao si Jozi: '' Vrijeme ce izbrisati sve.'' Koliko je vrijeme stvarno mocno, najbolje znas ti, tata. Ne zelim vracati proslost, ali cuo sam tata, pocetak je bio divan. Nisi sigurno zaboravio zdenac kada ste hvatali ribu samo sa stapom, bez udica, kada ste se prvi put sreli. Bili ste tada sretni i cinilo vam se da ce to stalno trajati, ali svrsetak je bolan.
Tata, dugo smo te cekali. Nisi dosao reci ni posljednji zbogom mami, s kojom si krenuo u zivot, da skupa nosite teret zivota. Ostavio si je vec na pocetku samu, da joj na kraju, kada je umrla, ne dodjes na sprovod. Ne znam zasto? Zar je ucinila tako veliko zlo koje se ne moze oprostiti? Uvijek mi je rekla sve i ponovila vise puta: '' Mladen ce se vratiti.'' Cekala je dugo, vise te nece docekati. Nije gubila nade ni onda kad je umirala. Sigurno zelis cuti posljednje njene rijeci. Evo ih, tata! '' Sine, nemoj zaboraviti tatu! Ja mu oprastam sve. Sve svoje patnje prrikazujem za njega i za tebe. Sigurno ces ga vidjeti reci mu u moje ime:Oce, sada se mozes vjencati sa zenom zbog koje si ostavio mene i dijete. Ucini to! Ja ti vise nisam zapreka. Ivane, tata ce te jednog dana zavoljeti.'' Tata, mama ti je oprostila sve. Mozda je njena krivnja samo u tome sto te voljela i onda kada si otisao. Ne trebam govoriti vise; znas to, tata, bolje nego ja. Nisi ostavio samo nju, ostavio si i mene. Nije trebalo proci dugo vremena da osjetim nedostatak tvoje ocinske ruke. Kada mi se cinilo da dalje vise ne mogu izdrzati, mamine rijeci davale su m isnage za svaki korak naprijed. Sada ni nje vise nema, ostao sam sam. Koliko sam puta rekao rijec tata! Nikada nisam dobio odgovor, a imao sam pravo na to.Ja ti tata, nisam nista ucinio nazao, niti cu to ciniti ubuduce. Imas drugu djecu, znam... Volim ih, premda ih jos nisam vidio. Dopusti mi da ih zovem sestrama i da me mogu zvati bratom. Ne trazim da me primis pod svoj krov, jer ne zelim svojim prisustvom mozda remetiti tvoju sreci. Tata, ja imam samo jednu molbu - voli me kao sina! Doci cu u grad u kojem zivis. Srest cemo se sigurno vise puta. Ne trazim puno, samo stisak ruke, pozdrav ili smijesak i bit cu zadovoljan. Bit ce to znak da me voli i ja ne zelim nista vise. Znam ulicu u kojoj stanujes, proci cu cesto njome.
Zbogom! Ivan.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ __ _ _ _ _ _ __ _ _ _
(ovdje je dio kada Ivan i Perica pricaju s jednim od ulicara, nznm kako da se izrazim. ovdje ima jako puno lijepih djelova, ali ne mogu sve prepisati, zato cu izdvojiti samo ovaj jedan mali dio. Jedva sam se za njega odlucila, vjerujte mi da je bolje procitate cijeli. Ovo prica taj ulicar).
'' Vi jos vjerujete da ima dobrih ljudi. I ja sam to vjerovao prije. Ljudi vise zaudaraju dok su zivi, nego kada umru, zapamtite! Mozda vi to jos niste osjetili, ali ja sam osjetio jako dobro. Ne, nece me primiti nigdje. ''
_ _ _ __ _ _ _ _ _ _ _ __ _ _ _ _ __ _ _
(Ovo se dogadja na maturalnoj, Ivanov tata i njegova obitelj su takodjer bili tamo. Ivan se odlucio napisati tati pjesmu, pa evo vam rijeci. Ali tata nikada nije poslusao do kraja rijeci, nije mogao. Izasao je na pola pjesme van).
Cekala te mama dugo.
Sad su mrtve njene oci.
Ugasle su od cekanja
da ces ipak jednom doci.
Sam kroz zivot idem sada.
Tata, vole me svi.
Zasto ti ode, tata moj?
Zasto me ne volis ti?
U ulici gdje stanujes sretnem te cesto.
Zasto me ne gledas tata?
Tesko je biti sam.
Bez tebe, bez sestre, bez brata.
Premlad sam za tugu, s njom se bratim.
Bole me misli:
Vole me, vole me svi,
Samo ne, tata ti.
Ako vise neces doci,
necu kvarit tvoju srecu.
Tom ulicom gdje stanujes
Vise, tada, proci necu.
Zaplakat ce oci tvoje
Nek ne bude tata, kasno!
Zar vole, vole me svi,
Samo ti cekat tata!
Samo me ne volis ti!
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Sve sto slijedi poslje, ne mogu odvajati. Da mogu, sve bih vam napisala.
Sto se dogadja, kako sve krene, necu vam otkriti. No, znajte puno suza cete proliti. Iako su vam poneki djelovi nejasni, i ne vidite nista posebno, no kada citate dobit ce smisao.
Zasto mi je Ivan uzor? Mislim da cete odgovor sami zakljuciti, procitate li knjigu. Kroz veliku bol prolazio je, a smijao se svakodnevno. Pomagao je i pomogao mnogima. Ruku neprijatelju pruzio. Osmjehom sve osvajao. Za ono sto je on bio zasluzan ponajvise, pripisao je drugima koji su najmanje zasluzni. Nije bio nimalo los, to jednostavno kod njega nije postojalo. Bio je najbolji djak. Kroz sve sam je prolazio. On je ono sto bi trebali biti i mi. On je Covjek kakvim bi trebali postati i mi. Nadu NIKADA nije izgubio, sve dok nije umro. Oprastao je, a nadu na svijet je donosio.
I sada, dok citam citate neke grlo mi se steze. Oci suza su odavno pune, a maramicama napunila sam smece. Ova knjiga zasigurno nije ona koja se cita u jednom dahu. Ja sam ju jako sporo citala i upijala svaku rijec, koja je bila kao svetinja. Knjiga ima oko 80 stranica, a znacilo je puno vise citati ju. Puno toga me naucila i pokazala.
Ovu knjigu ne preporucujem svima. Samo onima koji misle osjetiti tu knjigu, prihvatiti kao realnosti, i koji imaju 'sposobnosti' razumijeti tu knjigu, njene izreke i ostalo. Onima koji misle djeliti osjecaje, nauciti ponesto iz nje i koji vole citati. I svakako onima koji zele nauciti ponesto o svijetu,zivotu i ostalo. I onima koji zele cuti pricu drugih ljudi.
I prije kraja, izdvojila bih 1. stranicu knjige, prije samog pocetka.
'' Svako povijesno razdoblje izmisli pokrivac kojim nastoji prekriti svoje zlocine. Nase je razdoblje proslo veoma primamljiv pokrivac - rijec napredak. Pod taj krvavi prekrivac skrili smo i rastavu, razvod braka i njihovu zrtvu . nevinu djecu,
U ovom kratkom romanu cut cemo vapaje takve djece. Saslusajmo njihovu ispovijed!
Previse vicemo na djecu, na danasnju mladost. Ne postupamo li poput kradljivca koji vice: Drzite lopova!
Ne bi li se mladi mogli opravdati, i to s pravom, rijecima Svetog pisma:
Oci jedose kiselo grozdje, a sinovima zubi trnu. (Jer, 31, 29. ?!''
I da me pitate u pola 3 ujutro, koja mi je najdraza knjiga, odgovor bi bio:
Svi me vole samo tata ne.
Ova 2 citata sam nasla na internetu:
"Digao se, smognuo je snage, jer neko je morao prekinuti tu šutnju nijeme sobe. Čekali smo svi na njega i on je počeo:
- Bacite se na mene kamenom, osudite me jer to zaslužujem. Možete to učiniti svi, samo jedan to nikada neće moći, jedan se neće baciti, a imao je najviše prava na to. Kriv sam, samo ja sam kriv za te žuljne ruke, koje su vlastitim žuljevima hranile sebe i majku, za sve neprospavane noći Marijine, Ivanove, Eline, Ljiljanine, za mladost koje više nema, a koja je bila samo traženje mene, čekanje na moj pogled, nadanje da ću ipak doći. Ne, nisam došao, nisam ga pogledao, čitav život ostavio sam ga sama. Sad je u mojoj kući kad više života nema. Danas sam ga želio primiti, radovao sam se njegovu dolasku jer bi on unio mir u ovu kuću, u kojoj mira nema. Čekat će ga ova kuća dugo. Ja nemam pravo reći: zašto si poginuo baš danas, danas smo te čekali? Ti si me, Ivane, čekao već davno, a nisi me dočekao."
"Otac je stajao između dva groba. Jedan je tako svjež - samo prije nekoliko trenutaka zatrpan je lijes. Na humku su vijenci i više se ne vidi zemlja. U njoj leži njegov sin. Na drugom grobu nije bilo vijenca, samo su ruže procvjetale - a u njemu je ležala Marija. Njezino je ime izgovorio nebrojeno puta, urezivao u drveće. Ime koje mu još stoji na ruci, vrijeme ga nije izbrisalo. Stajao je Mladen dugo između dva groba i plakao. Sedamnaest godina nisu bili blizu jedni drugima kao danas samo zato što je on otišao. Otići će opet, jer za njegovim leđima čekali su ga Klara, Ela i Inga. Više nije potreban onima koji su u grobu, ali su ga voljeli i oprostili mu."
Post je objavljen 27.01.2011. u 17:17 sati.