Kad se samo sjetim svih svojih suza.
Samo se nasmijem na sve to. Koliko jedna osoba moze psihicki bit nestabilna.
Koliko zapravo samu sebe ne poznajem.
Koliko se osoba u mojem zivotu do sada zaredalo zbog kojih sam pustila suzu.
Svaku godinu drugi, nevjerovatno.
Kao da stojim na jednom mjestu nepomično, gledam u veliki ekran ispred sebe, ljudi dođu odu, nemogu utjecati na njih. Dotiču moje srce, ranjavaju ga, ostavljaju u ranama, odlaze zauvijek kao da nikad tu nisu ni bili, odbacuju me kao lutku, kao da im nikad nista nisam znacila. A ja još uvijek tu stojim, nepomično, na tom istom mjestu, plačem, nemogu gospodarit niti svojim suzama, boli me, nemogu si pomoći.
I svake nove godine nestanu stari osjecaji, a pojave se novi.
Kako sam sada? Ma, hvala na pitanju, po starom kao i uvijek, nista se nije promjenilo u mom zivotu. Neuravnotezena ko i uvijek, najmanje samu sebe poznajem, podvojena ličnost, vodim dvostruki život, živim u lažima, da, i dalje plačem.
Mislim da niko nije sumnjao u to. Kao da je to nešto novo. Istina, iz dana u dan plačem sve više i više, al eto valjda to tako treba biti. Valjda je i to dio mog teškog odrastanja.
A moj post evo opet podsjeća na sve prethodne. To govori samo jedno. Da se nisam nimalo promjenila, ostala sam ista i ništa ne poduzimam svih ovih godina da sebi pomognem. Nitko me nije toliko ubio koliko sam zapravo sama sebe. Kako tužno.
Uporno radim na vlastitom uništenju. Proživljavam najteže mjesece u svom životu.
Matura, životne odluke, teške godine na samom pragu zrelosti, i naravno, 24 sata na dan s tim gadom u glavi. To vrijeme koje sam provela s njim pred pola godine proganjat ce me cijelog zivota. Nisam osoba koja lako zaboravlja. Presentimentalna sam i romantična. Šta ću kad sam takva. Ne, nemogu zaboravit i ne, nemogu prebolit! Jer njemu sam se posvetila kao što nikome dosada nisam. A nije to zaslužio. Al eto, sudbina je to htjela valjda. Da uđe s vjetrom kroz vrata i promjeni mi život iz dna. Da od tog prokletog trenutka nije prošao nijedan dan da se nije našao u mojim mislima. Prečesto, prečesto mislim na njega, na nas. Na ono šta smo imali, na sve ono šta smo mogli imat, da ja nisam zaustavila tu traku sreće (lažne sreće) koja se prvi put u životu meni nasmiješila.
I nemogu prestat sanjat, nemogu, jednostavno nemogu. Volim ga. A on je sada s drugom, gorom od mene, usuđujem se reć droljom, ne zeli se borit za mene, odbacio me kao da nista ne vrijedim te tako pokazao da je isti ko i svi, i jos gori. Zašto nemogu zadržat lijepo mišljenje o njemu? Zašto je morao uništit svoju lijepu sliku u mojim očima? Za mene je bio najljepši. I najbolji. A sada je nula. Nula koja me proganja. Tu, u mojim grudima vječno podsjeća na moju grešku. Guši me, neda mi mira, steže, reže mi vene, krvarim.
Post je objavljen 27.01.2011. u 16:39 sati.