Pregled posta

BROĐANIN U PAKLU SINGA SINGA

undefinedMasivna čelična rešetkasta vrata s treskom su se zatvorila, ključ u bravi škljocnuo, a zatvorski čuvar za svaki slučaj povukao palicom po rešetkama provjeravajući nije li koja kojim slučajem prerezana. – Ovaj ne bi pobjegao da ga i posjednemo u čamac nasred Hudsona – kroz smijeh je dobacio kolegi koji je zatvarao kaveze s druge strane hodnika.
- Bio sam u šoku, jednostavno sam mislio da sanjam, da se to nekome drugom događa i da ću se uskoro probuditi u svojom krevetu i svojoj kući – priča Ivan Jagnić (72) iz nevelikih Trnjana nedaleko Slav. Broda, držeći knjigu u kojoj je nedavno na 1010 stranica zapisao što mu sve događalo od svibnja 1980. do prosinca 1985. godine. Knjiga nosi naslov „Šest godina u paklu“i sastavljena je uglavnom iz dnevničkih zapisa koje je vodio boraveći u američkim zatvorima Sing Sing, Greenheven, Clinton i još nekoliko istražnih zatvora. I to zbog, kako bi mi kazali, nasilja u obitelji. Jagnjić je još kao 19-godišnjak pobjegao iz Jugoslavije u Italiju, a potom prešao u Francusku gdje je radio u rudniku, a potom u Citroenu i Renaultu. Tu se oženio, a nakon par godina sa suprugom se preselio u SAD.
- Supruga i ja smo radili i dobro zarađivali. Imao sam satnicu od 11 dolara, a da bi mogli još više raditi doveo sam svoju majku iz Trnjana kod nas u New York. Tri godine je čuvala našeg sina, a mi smo radili i za to vrijeme uspjeli uštedjeti 20 tisuća dolara te kupiti kuću vrijednu 100 tisuća dolara. Bili smo uspješni Amerikanci. No, ja sam se postupno počeo odavati alkoholu i ženama. Ne puno, ali bilo ih je. Bio sam vikend-alkoholičar. S vremenom je moja supruga promijenila odnos prema mojoj majci, sve češće je govorila kako smrdi i da nam smeta. Svađali smo se i ja sam majku vratio nazad u Jugoslaviju, a ona je iz Zagreba dovela svoju sestru. Naše svađe su bile sve žešće i žešće, ja sam sve više pio i u dva navrata sam ju istukao. Na sudu su mi oprostili ali ne i zaboravili. Treći puta je bilo najgore. Nakon svađe sam ju pretukao, iscipelario i završila je u bolnici, a ja na sudu.
-Vi ste istukli suprugu!!! – dere se sudac na mene.
- Gospon sudac i moj je tata tukao mamu – kažem
- Što? Nismo mi divljaci kao vi s Balkana. Vas treba u ludnicu – izbeči se sudac.
Kad je on kazao da mene treba strpat u ludnicu, ja se uplašim i kažem sam sebi: - Ivo šuti, najebat ćeš još više.
I tako ti on meni odrapi kaznu zatvora od dvije do šest godina. Odnosno, ako budem dobar moguće je da iz zatvora izađem za dvije godine, a ako ne morat ću odgulit svih šest – kazuje Ivo grleći svoju knjigu debelu poput enciklopedije.
– To ti je čista filozofija- objašnjava vidjevši me da gledam u knjigu. –Znaš, tiskao sam ju o svom trošku, po deset primjeraka.
U deset primjeraka?!
-Po deset primjeraka – ispravlja me. - Nisam imao novaca pa mi knjige tiskaju prema narudžbama. Knjiga me košta 250 kuna i po toj ju cijeni prodajem. Nemam ja nikakve zarade - kaže kao da se pravda i odmah nastavlja svoju priču o američkim zatvorima.
- Autobusom su nas odvezli u Sing Sing. Ošišali nas, obrijali, okupali, dali one zelenkaste uniforme s brojevima. Postao sam broj 80AI695. I tako su započeli moji kažnjenički dani. Započeli, a ja još uvijek nisam bio svjestan da se to meni događa i da ću u toj odjeći provesti slijedećih šest godina. Na žalost, sa svakim buđenjem vidio sam samo kaveze iz kojih zure kažnjenici. Neki poput mene, a neki su bili osuđeni i na 100 godina robije. Njima je bilo svejedno i njih se trebalo čuvati. Izbjegavao sam takve i družio s takozvanim dobrim i pametnim zatvorenicima. U Sing Singu ti je otprilike 50 posto crnaca, 40 posto latinoamerikanaca i 10 posto bijelaca. Tu smo mi manjina i onda najebemo. Zbog toga smo se držali skupa. Oni što su ubijali, oni su ionako ludi pa je njima svejedno s kim su i što će biti s njima. Strogo smo pazili da nam u blizini nisu „kurve“ tj homoseksualci i šverceri, jer tu ima svašta. Meni su zatvorski psiholog i odvjetnik kazali da imam sreću što sam visok ( oko 185 cm) i težak oko 80-ak kilograma, jer se na mene neće usuditi lijepiti razni problematični tipovi. I tako je bilo – priča Ivan ispijajući laganim gutljajima šalicu čaja.
- Vidio sam da se protiv sustava silom ne može ništa – zamišljeno nastavlja svoj monolog. - Možeš samo zaraditi batine i još koju godinu robije. A čuvari su imali zadaću da provociraju ne bi li te podstaknuli na neku reakciju koja bi njima bila povod da te ili prebiju ili psihički maltretiraju. Nisam se dao i bio sam manji od muhe. Što su mi rekli, činio sam iako to često nije imalo veze sa zdravim razumom. Kasnije su i meni dolazile svakakve misli u glavu. Pogotovo kada sam nastavio služiti druge četiri godine robije. Nakon prve dvije godine donijeli su odluku da me puste, ali netko je morao potpisati jamstvo. Imao sam samo suprugu koja nije željela čuti za mene. I tako sam umjesto na slobodu, nastavio robijati još slijedeće četiri godine. Tada sam prebolio srčani udar, a godinu dana kasnije i moždani. I izvukao sam se. No, kao što sam rekao, već mi je bilo dosta svega i smišljao sam da nekoga ubijem ili da se sam ubijem. Imao sam već i plan. U međuvremenu sam, iako do tada nisam išao u crkvu, razgovarao sa svećenikom kojeg sam tražio pomoć. Dao mi je Bibliju.
– Što će mi Biblija? - pitao sam se i za pomoć sam se obratio protestantskom svećeniku. I on mi je ponudio isto Bibliju. Prihvatio sam i što sam više čitao crne misli su nestajale. Čitao sam Bibliju, molio se i znam da mi je sam Isus Krist pomogao da ostanem čist i da sve te patnje prebolim. Da, i ondje sam završio gimnaziju, a potom i stekao diplomu Ekonomskog fakulteta.
A posao, društveni život – pokušavam se šaliti.
- Radio sam osam sati kao tokar. Sve po propisu. A zabava' Pa bilo je i toga – smije se. – Zatvorski čuvari bi poslagali bale sijena, napravili brežuljak, nasuli ga snijegom i zatvorenicima dali skije i skijaške cipele. I to ne bilo kakvim zatvorenicima već onima koji služe kazne od 50 do 100 godina. I oni bi se spuštali niz taj brijeg k'o ludi. Nisu imali pojma o skijanju, padali su, lomili noge, ruke, udarali u stupove i žičanu ogradu jer nisu znali skrenuti niti se zaustaviti. A mi smo gledali i smijali se. Smijali su se i oni, jer njima nije puno značilo što su slomili nogu ili ruku. Završit će u bolnici, a i to je neka promjena, zar ne? A bilo je i drugih zgoda. Ja sam se predstavljao kao Čehoslovak kako bi zameo trag i sačuvao se da mi ne nalijepe još neko nedjelo. Ne znaš ti što su sve u stanju učinit policajci, advokati i suci. I nisam bio sam. Tako su mi jednom, kada sam bio u zatvoru Clinton, na kanadskoj granici, stražari kazali kako ima jedan Poljak koji ima nekih problema. Ja glumatam češki ali vidim da i on glumata poljski. Kad tamo ispostavi se da je to neki Rom iz Beograda.
- Što se predstavljaš kao Poljak? - pitam.
– Šuti bre, bojim se da me ovi ne ubiju ako saznaju da sam Cigan. Znaš što je Hitler radio s Ciganima – kaže.
Ili, bio je s nama jedan momak, građen kao Viking. Njega su obučavali kao marinca, poslali u Vijetnam, a po povratku u SAD jednom se napio i ubio čovjeka te je osuđen na 25 godina robije. – Vidiš, cijelog života su me obučavali za ubijanje, što sam više ubijao u Vijetnamu, više su me nagrađivali. Sada kad sam se vratio, ubijem jednom i dobijem 25 godina robije – kaže. Ma bilo je svakakvih, ali kao što sam rekao klonio sam se takvih.
- E, mogao bih ja tebi pričati u nedogled. Uostalom, sve je zapisano u mojoj knjizi na 1010 stranica– kaže Ivan koji je 3. prosinca obilježio 25 godina izlaska iz Sing Singa i povratka u Hrvatsku, a 16. prosinca proslavit će i 72. rođendan. – Iz zatvora sam trebao izići 1. prosinca 1985. Oni kažu da sam slobodan, a ja kažem da neću van. Nisam lud. Vani me ne čeka nitko, jugoslavenska ambasada mi osigurala povratak ali let je zakazan za 3. prosinca. Tri dana moram biti na slobodi, a što ja znam što me sve može zadesiti. Vani detektivi samo čekaju ovakve kao ja da im nešto nalijepe i vrate nazad u zatvor. I tako se ja nisam dao iz zatvora sve do dana kada je polijetao zrakoplov. Bunili su se kako me moraju hraniti još tri dana, ali ja nisam odustajao. I tako, 3. prosinca pred zatvorom me je čekao policijski automobil. Kada smo krenuli bila je to kolona od tri automobila: ispred mene je išao automobil ambasade, pa policijski automobil koji je vozio mene, a iza nas još jedan policijski automobil. Tako su ti mene, ravno iz zatvora, dovezli na aerodrom (gdje me je dočekao sin) i već navečer sam bio u Zagrebu, a nakon tri sata u Trnjanima kod svoje majke. Vratio sam se sa 300 dolara koje sam zaradio u zatvoru i mornarskom vrećom preko ramena.
undefined





Post je objavljen 24.01.2011. u 23:27 sati.