Jednog petka, u ne tako dalekoj budućnosti.
Noć muzeja...
Baka vodi unuka za ručicu, a mali sa zanimanjem skakuće od jednog do drugog eksponata.
"Bako, bako, što to ova teta na slici radi?" priupitati će klinjo.
"Ah, sine, već se generacija tvoje mame toga više ne sjeća. Zanimanje kojim se žena bavila, davno je nestalo. Nekada se tako kod nas šivala odjeća. A onda je došla privatizacija..." sa sjetom će bakica, prisjećajući se svoje bake krojačice, koja je starom singericom do kruha dovela troje svoje djece.
"A kako se zove ovo što teta drži u ruci?" radoznalo će mali.
"Igla, dušo bakina. A vidiš li ono bijelo i tanko? E, to je konac. Više se ne koristi."
"A, bako, pa kako su izumrle krojačice? Jel' i njih pogodio meteor kao i dinosaure?" znanstveno osviješteno će dijete.
"Nije, zlato babino, zadnja je skočila pod vlak tamo negdje prije 15-ak godina, nakon što joj je banka oduzela stan zbog režija koje nije mogla plaćati...", počinje objašnjavati bakica, dok dijete već trči prema novim izložbenim primjercima.
"Bako, bako, a tko je ovaj striček?".
"E, on ti je nekada davno radio u brodogradilištu.", baka će odsutno, pitajući se da li je ono jednom u srednjoj školi posjetila 3.maj ili nije?! Ili je to bilo na fakultetu?
"A, bako, bakice, što je to brodogradilište? Ima li toga i danas?" živahno se raspituje malac.
"Nema, sine, nema...Brodove su kod nas davno prestali proizvoditi, i ja se jedva sjećam nekog porinuća".
"Porinuća?" zbunjeno će dijete bakino.
"Zaboravi da sam spomenula, duga priča. Uglavnom zadnji radnik iz brodogradilišta umro je od ciroze na nekom šanku u riječkoj luci pjevušeći : da je meni konja vranih, po livadi razigranih..." bakica već pomalo proklinje dan kada je odbila kupnju najnovijeg priručnika za roditelje, bake i djedove naslova "1000 starih zanimanja, kojih više nema." Možda i nije trebala tek tako zalupiti vratima pred nosom napornom prodavaču. Pa moraju ljudi od nečega živjeti...
"A pogledaj, bakice, ono tamo, čini se zanimljivo..." poteže je mali za ruku.
"Pa i bilo je nekada. I sama sam se time bavila dok nisam ostala bez posla."
"Zar si ti, bakice, nekada radila i nešto drugo osim pečenja kolača?".
"Jesam, o, da. Samo davno je to bilo. Jedva se sjećam. Nekada je bakica projektirala mostove i veeeeeelike zgrade."
"I što se onda desilo?".
"Došla je recesija, prestale su investicije, jedna po jedna gradjevinska firma je propadala, a mi starci od 40 i kusur postali smo višak. Posebno žene, žene nitko više nije trebao, ostali su samo mulci malo veći od tebe. Ali ni oni nisu dugo, samo su par godina kasnije završili na Zavodu."
"I onda si umjesto mostova počela peći kolače?".
"Tako nekako. Kad imam tebe za unuka, a ne Crvenkapicu, koja bi mi ih donijela u košarici veselo skakučućipo šumici." baka zaključuje priču.
"Svi mi se ovi dosada čine nekako žalosni, a pogledaj onog stričeka na slici preko puta. Čime se on bavi da je tako veseo?".
"E, sine, to je najzanimljivije u svemu. On, naime, jedini još ima posao. Ako ne računamo tete iz najstarije branše na svijetu...Bavi se politikom."
"A što je to politika, bakice?"
"Kurva, sine. Kurva."
Post je objavljen 25.01.2011. u 09:45 sati.