Riječima se ne da opisati ta bol koja me razdire...bol koja je posljedica nepravde, bol koja je posljedica dugotrajnog problema koji se nije riješio svo ovo vrijeme između moje ljubavi i mene, bol koju prepoznaje majka koja je napustila svoje čedo jer je eto morala opet početi raditi van kuće, bol kojom te umota dijete koje je dijete razvedenih roditelja, ti si jedan taj roditelj i dijete te moli da ode kod onog drugog...i kaže da te voli, ali da mu drugi roditelj nedostaje i da je tu gdje je s tobom nesretan...a ti - ja uprkos boli koju osjećam i doslovno "rađam" odluku kojom ću mu dozvoliti da se preseli, uprkos svemu gledam ga mirno, kažem mu da je OK i da ću mu dozvoliti i da se ne ljutim i da ne mislim da me manje voli i da ću biti OK...i svašta nešto a boli za pop.....!!!
I sve te "boli" ujedinjene, danima grizu, peku, ne daju jesti, spavati, misliti, raditi...
Lutam okolo kao rasporenog trbuha i jedino mi važno držati rukama ranu da mi sve ne iscuri van...
I propuštam puno...i sjaj u njegovim očima kada dođem doma i pokušaje malog čeda da na sve načine privuče moju pažnju i bude centar mog svijeta kao svo ovo vrijeme do sada, ne osjećam ništa dok mi ovaj veći pokazuje veliku masnicu, udarila ga lopta...ni miris tople kave kolegice koja razumije i trudi se pomoći...sve propuštam...
I onda dođe misao...pogledaj sve ovo bez tebe...i vidim...
Kolegice i kolege koji dva, tri dana pričaju o "tome", obitelj tužnu i slomljenu...a svijet - nije stao...može on i bez mene. I obitelj - može, ali teško...ali i to par dana, mjeseci... i eto, što će biti ako me sve ovo slomi?
Što ja to trebam učiniti, da ovo prestane?!!? Da li stvarno trebam odabrati dimenziju u kojoj ništa ne boli....?...nema ni to smisla...
I onda na to sve, zaboli me zub!!
I onako jadna, bolna, iznutra i izvana, ukočenog svačeg-nečeg od 3 injekcije anestezije da ne osjetim bol, dođe!
Gle, ovo je bol...i prolazi, uz pravu količinu anestezije i pravi zahvat, prolazi!
Učini nešto i sa ostalim bolima...napravi zahvat, prije nabavi i uzmi dostatnu količinu anestezije i primi se posla!
I odlučim...sa ljubavi razgovaraj.
I razgovarali smo, bez optužbi, kritika, pokušavajući razumijeti...bilo je puno pitanja s moje strane, bilo je puno objašnjavanja s njegove strane...i onda klik...ako mu je do toga toliko stalo, vrijedi pokušati prihvatiti ga kakav je, pa i s tom manom...ako mu to toliko znači.
Rekla sam mu iskreno da ne znam kako ću se nositi s tom odlukom, ali da ću pokušati...neka se nosi i on i njegova "igračka" i "zabava"...!...a on, na kraju, pa dobro neću više, jesi sad sretna?!?...tako da budemo vidjeli kako će se TO razvijati...ali stvarno ne mislim više dramiti oko TOGA, ako i nastavi, tako da smatram TO riješenim!
Najmanjem sam pokušala objasniti riječima, da mama mora radit, da ću se vratiti, ali on ima samo 13 mjeseci tako da... i prestala dramiti oko njegovog zvanja "tata" i samo "tata", okretanja od mene kad mu raširim ruke za zagrljaj...ok, mislim si bude prošlo...i polako dolazi on sam prema meni, zagrli, poljubi i zove "mama"...dapače vrišti "mama", kao nekad kad treba spas...
E, a posao... odluku još nisam donijela.
Nema anestezije, nema zahvata...preveliki je rizik, previše mišljenja kakav zahvat treba obaviti.
A ja na sto muka! I uzmem ja u obzir i kompetenciju ljudi koji me savjetuju i njihov interes ako odlučim ovako ili onako i iskustvo u snalaženju u takvim situacijama, ali odluku donosim ja...njene posljedice snosit ću ja...a i moja obitelj...
Nikako skupiti hrabrosti i pokucati odgovornom na vrata i pitati zašto, reći da nisam to zaslužila, tražiti pomoć iz ove situacije...da li zbog ponosa, ljutnje, ili srama, straha da ne bude još gore...ne znam, ali...u glavi sam već tisuću puta kucala na njegova vrata, odradila nekoliko tisuća razgovora s njim i tako, mučim se i živim u agoniji...
I tako nije dobro...prestrašena majka vratila se s porodiljskog i drhti i dalje, povrijeđena kao radnik i kao žena, prestrašena, ucijenjena situacijom...blokirana vlastitim strahovima, tuđim savjetima...no...kad misliš da ti je najteže, uvijek, uvijek može biti i gore, osim što me opet boli zub, jutros kad sam išla na posao pukla mi guma na autu...tak...
Ljubac veliki ostavlja zelena...
Post je objavljen 24.01.2011. u 13:41 sati.