ĆUK, TROGRLIĆ, MARKEŠIĆ I PRANJIĆ SU ZLOČINCI
SVJEDOČANSTVO O RATNIM ZLOČINIMA U BJELOVARU
NACIONAL
06. rujna 2001. Broj: 304
Branko Stojković predsjednik Udruge građana za ostvarenje i praćenje građanskih prava “ŠTIT” pokazuje mjesto na kojem su navodno tajno pokopani ubijeni zarobljenici iz Bjelovarske vojarne.
Napisao: Eduard Šoštarić
Snimio: Bojan Mance
Istraga nad četvoricom Hrvata osumnjičenih za ubojstvo šestorice zarobljenika i teško ranjavanje civila u šumi Česma, nedaleko od Bjelovara, u jesen 1991. Godine, prema dostupnim informacijama vjerojatno će biti i proširena. Javnost sa zanimanjem prati cijeli slučaj jer su u postupku pred Županijskim sudom u Bjelovaru pod istragom ili u svojstvu svjedoka neki od visokih dužnosnika tajnih službi i Hrvatske vojske s bjelovarskog područja Hrvatske vojske.
U povodu toga razgovarali smo s Brankom Stojkovićem, predsjednikom Udruge građana za ostvarenje i praćenje građanskih prava “ŠTIT” iz Bjelovara, koji se već nekoliko godina bez rezultata obraća institucijama grada i države kako bi se doznala potpuna istina o događajima iz 1991. S Brankom Stojkovićem razgovarali smo u njegovu uredu nekoliko dana nakon privođenja bjelovarske četvorke.
NACIONAL: Je li vas iznenadilo nedavno pokretanje istrage protiv vaših sugrađana osumnjičenih za ubojstvo šest zarobljenika i teško ranjavanje civila početkom Domovinskog rata?
Naprotiv, od siječanjskih izbora prošle godine vjerovao sam da će doći vrijeme da pravosudni sustav napokon počne funkcionirati nakon dugogodišnje HDZ-ove blokade i da će na naplatu doći svi oni zločini koje je prikrivala ili počinila skupina Rovišćana na čelu s generalom Milom Ćukom, braćom Markešić i Pranjić te njihovim poslušnicima koji su gospodarili ovim područjem punih devet godina planirajući svoje aktivnosti u bjelovarskim lokalima “Ero” i “Forum”. Hrvatska se država ne može stvarati na zločinima koje nitko ne kažnjava već deset godina i nitko ne može uzeti sebi za pravo da nenaoružanu čovjeku oduzme život, a osobito civilu ili zarobljeniku. Mora se pogledati istini u oči i suočiti se s posljedicama nedjela pojedinaca u Domovinskom ratu kako za to ne bi odgovarali svi hrvatski branitelji i naraštaji koji dolaze.
Rovišćanska garnitura
NACIONAL: Za generala Milu Ćuka i neke obitelji tvrdite da su odgovorni za nastalo stanje. Čime potkrepljujete svoje izjave?
Rovišćanska garnitura zadnjih je deset godina politički, kadrovski i gospodarski vladala bjelovarskim krajem. Informacije o eventualnim ratnim zločinima što su ih počinili pripadnici hrvatskih snaga bile su potpuna nepoznanica za širu javnost. Svatko tlo bi pokrenuo inicijativu da se istraži nestanak desetaka civila i vojnika u Bjelovaru, naišao bi na zid šutnje ili bi ubrzo bio odbačen od sredine i nazivan bolesnikom, luđakom ili izdajicom. Policija, vojne i civilne tajne službe Bjelovara bile su izravno pod nadzorom i utjecajem Rovišćana, osobito braće Markešić, a na njihovim čelnim mjestima rotirali su provjereni i odani ljudi generala Ćuka kao što su Josip Hajdinjak, Mato Sićaja i Luka Markešić, jedan od osumnjičenih u sadašnjoj istrazi. Do rata potpuni anonimci sa završenom osnovnom školom, poznatiji po sudjelovanjima u seoskim tučnjavama, Rovišćani danas imaju elitne stanove, ugostiteljske objekte i skupe automobile, dok su njihovi suradnici posljednjih deset godina bili nagrađivani visokim položajima u vojsci, policiji i čelnim mjestima u županiji i gradskom poglavarstvu.
Miljenici rovišćanske skupine bili su minulih godina mnogi javni djelatnici grada Bjelovara. Tenisko igralište Luke Markešića i njegovi pozivi na susrete odabranima bili su stvar prestiža, a na njemu su viđene osobe koje su i danas na odgovornim funkcijama u pravosuđu i policiji.
NACIONAL: Događaji koji terete osumnjičenike uslijedili su nakon što su hrvatske oružane snage zauzele vojarnu JNA u Bjelovaru. Koliko vi znate o sudbini tadašnjih zarobljenika iz bivše JNA?
Nakon pucnjave i sukoba s pripadnicima JNA hrvatske su snage ušle u vojarnu 29. rujna 1991. i zarobile otprilike 500 vojnika i oficira JNA. Oko 400 mladih vojnika odvedeno je u Sportsku dvoranu, a rezervisti i oficiri u kolini su odvođeni u podrumske prostorije zgrade Policijske uprave bjelovarske, tzv. Betonske kocke gdje su danima bili zlostavljani, mučeni i premlaćivani. Živjeli su bez svjetla i osnovnih sredstava za higijenu. Kad bi se policije prohtjelo, neke su odvodili u šumu Česme gdje bi bili pogubljeni. Dok su neki oficiri bili u pritvoru, pojedini policijski djelatnici odlazili su im u stanove i silovali njihove supruge, o čemu postoje i svjedoci. Bjelovarac Stjepan Simić vlastitim je očima vidio kako Markešićeva ekipa siluje Anu Gašić, suprugu oficira koji je nekoliko dana prije toga nestao.
Zločin nema nacionalnost
NACIONAL: Jesu li počinitelji tih nedjela trenutačno osumnjičene osobe?
Osobe protiv kojih se provodi istraga samo su manji dio skupine koja se zdušno natjecala u zločinima. Osim Luke Markešića u svim događajima sudjelovao je i njegov brat Ante Markešić, tadašnji inspektor policije Damir Dotlić i sadašnji svjedoci u istrazi Tihomir Wagner, umirovljeni policajac, i Đuro Kalinić, policijski inspektor sa završenom osnovnom školom. Vrlo brzo njihov status svjedoka bit će zamijenjem statusom optuženika jer su izravno sudjelovali u nedjelima nad zarobljenicima, a njihovi nalogodavci punih deset godina prikrivaju zločine.
NACIONAL: Koga smatrate odgovornim za neprovođenje istrage i prikrivanje zločina?
- Najodgovorniji za prikrivanje zločina su general Mile Ćuk, Mato Sićaja, bivši načelnik PU Bjelovar, i Josip Trogrlić, bivši načelnik SIS-a Bjelovar, čelni ljudi SZUP-a, SIS-a i PU Bjelovar u zadnjih deset godina koji bi imali mnogo toga reći.
NACIONAL: Budući da se preko nevladinih organizacija traži nekoliko desetaka osoba koje su nestale iz bjelovarske vojarne tih dana, znate li gdje se one nalaze i tko bi mogao nešto više reći o tome?
- Sudbina nestalih vojnika i rezervista do danas je nerazjašnjena zahvaljujući Ćuku, braći Markešić i ostalim sudionicima u zločinu. Oni znaju odgovore na sva vaša pitanja. Vojnici i rezervisti koji se traže sigurno su pogubljeni, a njihova tijela treba tražiti na području šume Česma i na bjelovarskom groblju Borik u aleji 13 za koji se tvrdi da je masovna grobnica ne samo pogubljenih vojnika iz vojarne u Bjelovaru nego i s čitavog područja Bilogore. Obično bi se “pogrebi” odvijali noću uz pomoć grobara i službenih kamiona.
Najupućenije osobe koje bi u ovom trenutku nešto mogle znati o sudbini i identifikaciji tijela jesu Jozo Kelava, bivši voditelj zaštite i sigurnosti u bjelovarskoj bolnici, primarijus dr. Rudolf Miculinić i dr. Varjačić. Pretpostavlja se kako su neka tijela u zadnjih deset godina odvezena prema Zagrebu, o čemu također mora postojati dokumentacija.
Vjerujem da će se uskoro početi istraživati navedeni lokaliteti kako bi se obiteljima nestalih znala reći istina. Na isti način tražim i apeliram da se i hrvatskim obiteljima kojima su nestali sinovi i očevi omogući pristup svim lokacijama u Srbiji za koje se sumnja da su poslužile kao grobnice zarobljenih Hrvata. Zločin nema nacionalnost.
v “Bosanski seljačići”
NACIONAL: Poznajete li osobn oneke od osumnjičenika protiv kojih se trenutačno vodi istražni postupak pred Županijskim sudom?
- Većinu njih upoznao sam 1991., a neke znam otprije. Sjećam se Mile Ćuka i Luke Markešića kad su iz Rovišća u Bjelovar stigli kao “bosanski seljačići”. Luka Markešić i ekipa specijalaca MUP-a bili suglavni nositelji zadataka vezanih za miniranje i rušenje srpskih kuća. Osim njih u miniranju su aktivno bili i Mišo Tušak i Goran Kiš. Osobno mi je Kiš pričao kako su on i Tušak minirali srpske kuće.
Poslije pada vojarne 1991. bilo je puno eksploziva i min. radilo se tako da se dvije mine približe jedna drugoj, a između njih se postavi detonator sa sporo gorećim štapinom. Eksplozijom detonatora aktivirale su se obje mine povezane ljepljivom trakom tako da je rušenje kuća zapravo postalo rutinski posao. Jednog od osumnjičenih, Zorana Marasa, poznavao sam i prije 90-tih dok je radio kao policijc u Čazmi.
U to vrijeme vozio je staroga “fiću”, a danas ima stan u elitnoj zgradi i vozi najnoviji model VW “passata”. Njegova kolegu Zdenka Radića, također osumnjičenog za ratne zločine, sjećam se kad je došao u Bjelovar, nije imao ni bicikl. Sada posjeduje BMW, stan, motocikl “kawasaki” vrijedan nekoliko desetaka tisuća DEM. Braća Luke Markešića posebna su priča. Ante Barkešić bio je nemilosrdan prema zarobljenicima, a u bjelovarskom kraju na glasu je kao osoba asocijalnog ponašanja, zbog toga je iz bjelovarske policije premješten u Križevce, a postije u postojbu HV-a za zračno motrenje i navođenje. Jednom mi je slikovito pokazao kako je postupao sa srpskim zarobljenicima prislanjajući mi pištolj na sljepoočnicu.
Treći brat Ivan Markešić, djelatni pukovnik HV-a, više je vremena posvećivao šanku nego prvoj crti obrane, a u kraju je poznat kao terminator automobila, kojih je slupao barem desetak.
NACIONAL: Nakon provođenja bjelovarske četvorke mnoge udruge iz Domovinskog rata zahtijevale su njihovo oslobađanje optužujući vlast za kriminalizaciju Domovinskog rata. Kakav je vaš stav o tim udrugama?
- Takve udruge brane same sebe, odnosno svoje privilegije iz državnog proračuna. U njima sjede upravo ljudi rovišćanske skupine i postaju najglasniji kad HDZ želi ponovno na vlast. Nikoga od njih nije briga za ostvarivanje prava običnih branitelja nego jednostavno žele biti u funkciji politike HDZ-a koja je potpuno unazadila ovaj kraj. Branitelji koji su najviše vremena proveli na bojištima danas uzdržavaju obitelji radeći u poduzećima i ne miješaju se u politička zbivanja.
v Prijetnja generala Ćuka,
NACIONAL: Budući da ćete nakon ovog intervjua vjerojatno navući bijes onih koje ste izravno prozvali, bojite li se prijetnji i jesu li vam one bile upućivane proteklih godina?
- S prijetnjama živim godinama, a jedna mi se urezala u sjećanje. Bila je to prijetnja smrću koju mi je uputio general Ćuk prilikom proslave Dana grada Bjelovara 29. rujna 1999. Kad sam na poziv gradonačelnika Josipa hegeda bio pozvan na svečanu sjednicu Gradskog vijeća. “Kad bih ja to htio, tebe noćas ne bi bilo”, rekao mi je pred zgradom Doma kulture general Ćuk optužujući me za praćenje njega i njegove obitelji, što je bila još jedna bezočna hadezeovska laž. Taj sam slučaj predao policiji i obavijestio javnost. Bilo je i blokada na cesti, svega se mogu sjetiti. Vjerujem u pravnu državu i smatram da može zaštiti mene i moje petero malodobne djece.
Post je objavljen 03.08.2007. u 11:17 sati.
Post je objavljen 24.01.2011. u 11:05 sati.