ČIJI SU TO SINOVI I KĆERI KOJE POLICAJCI NISU ŽELJELI POPISATI?
Priča broj: 4.
Jutarnji protest
Ujutro u 03.45 sati probudila me je dernjava: „Štit“, „Stojkoviću pederu!“, „Izađi van!“ Čule su se i druge razne uvrede i parole: „Četnik“, „Jugoslaven“, itd. Nedaleko od mog stana vidio sam na raskršću ulica – A. B. Šimića i Augusta Šenoe, grupu, gdje je stajala i koja se derala iz cijelog glasa. To je bilo u nedjelju 21. kolovoza 2005. godine. Pozvao sam sa svog mobilnog telefona policiju na broj 92. Te sam uskoro, ponovno zvao policiju i pitao: „Želite li vi možda da se ja s njima sukobim?“ Prestupnici su se i dalje, na istom mjestu derali. Cijeli gradski kvart je odzvanjao, i to je mogao čuti svatko.
Bravo „priučeni“ policajci
Zanimljivo je i u ovom slučaju, uvijek prije nego što dođu policajci, prestupnici zamaknu iza ćoška, ili odu… Kad je došlo policijsko vozilo reg. ozn. 020-140, iz njega je izašao vozač i suvozač - policajac kojeg znam po prezimenu Kozić. Policajci su se gore ponašali prema meni, nego prema toj „pijanoj tj. nadrogiranoj“ skupini – koja je rekla „ništa mi neznamo“, „ništa mi nismo čuli“. Ja sam raskalašenima rekao: „kako vas nije sram, da budite ljude ujutro u petnaest do četiri“. Došlo je još jedno policijsko vozilo, u njemu se isto bila dva policajca. Od njih devet muških i dvije ženske osobe, ni jednog policajci nisu legitimirali. Izgledalo mi je kao da se oni i policajci dobro poznaju.
Zakon o (osobnoj) sigurnosti
Činjenica je da sam ja i moja obitelj bili suočeni sa najgorim verbalnim, odnosno svirepim napadom. To nije prvi put. Smatram da službene osobe nisu postupile po službenoj dužnosti u poslovima policijske službe koji se odnose na sprečavanje i otkrivanje kaznenih djela i čuvanje javnog reda i mira. Policajci nisu izvršili službene radnje – identifikaciju prekršitelja, ili bolje rečeno nisu izvršili nadzor u osobne dokumente – kriminalaca.
Agresija na zdrav razum
Zašto kažem kriminalaca? Zato što su počinili – KAZNENO DJELO: prijetnje (članak 129. st . 1.), „Iziđi van“; uvrede dostojanstva (članak 199.) „Stojkoviću pederu!“; KAZNENO DJELO: ometanje tuđeg posjeda; KAZNENO DJELO: mržnje (članak 174.) „Četnik“; KAZNENO DJELO: nacionalnosti (članak 106./XI KZ-a) protiv slobode i prava čovjeka i građanina. Povredili su osobne slobode i prava čovjeka. Učinili su KAZNENO DJELO: (članak 331.) nasilničko ponašanje; KAZNENO DJELO (članak 37.) poticanje i drugih na kaznena djela. Pitam: Kakva je to policija, koja samo tako pušta prestupnike? Iako ova (ne)djela trebala bi predstavljati izazov za organe reda. No moram spomenuti da policajci nisu mi pružili pomoć, već su izvršili čitavu opstrukciju istrage.
Gdje je bila policija?
Jesmo li mi građani Belfasta ili Južne Gaze…? Divlje horde hodaju po cesti, rade nerede, ti odmetnici u rukama imaju i neke određene svoje policajce. Zanimljivo je, kako ti izgrednici, viču u blizini mog stana, i bacaju pivske boce u dvorište, više od pola sata, a policije nema nigdje. Nema dvojbe, da ovo je bezakonje. To je dokaz da postoje određene grupe ljudi u policiji, koji nerade svoj posao kako treba. Godinama se prikriva ozračje u PU Bjelovar, koje je negativno.
Danas je prisutno ono isto nasilje, koje je bilo i za vrijeme rata 1991. godine
Kaže meni „slinjo“ pred policajcima: „Jel ti znaš gdje se nalaziš?“ „Nisi ti u Jugoslaviji!“ … „Ti si u Hrvatskoj!“ „On mi tumači Domovinski rat.“ Pitam: Tko je te mlade ljude tako bolesno zatrovao? Pojmove kao što su „narod“, „domovina“, Srbi, najčešće spominju još jedino lupeži i ratni profiteri… Sjećam se kako su 1991. godine, Pranjići iz Hrgovljana hodali po klubu 7 (takozvanoj „sedmici“) i vikali po kafiću kako će sve Srbe deportirati u stočnim vagonima u Srbiju. Pogledajmo danas Zakon i Ustav Republike Hrvatske – danas je, kaos, kao i u onom ratnom bezakonju: „pravna država“ bez reda i nadležnosti. O smrti i životu – odlučuju policijski komesari. Isto je (sve) kao i 1991. godine.
Rođen sam u Bjelovaru, i sad se stvarno pitam: gdje ja to živim!?
Koje su to ljudske sramote, i tko to sve njima dopušta? Kriminal u Policiji nastavlja da uništava i ono malo kadra što valja. Nasilnici pod zaštitom rade što hoće… No, mene progone kontraverzni policajci. Branko Stojković je tvorac nove vizije. Odmah nakon što je početkom „devedesetih“ počeo javno iznositi svoje ideje, postao je predmetom neviđenog podsmjeha. To nije nimalo čudno, jer se radi o vrlo izravnom čovjeku, koji ima svoje duhovne poglede na Svijet. Ali, malo je tko izdržao više od jednog desetljeća na vjetrometini – policijskih odmetnika, tj. nezakonitih metoda proganjanja. Branko Stojković je uočio tipičan znak propadanja društva, jer odgovorne institucije ne rade svoj posao kako treba. On je prepoznao XXI. stoljeće u okviru kao „naslijeđenu bolest“. Kad smo već kod toga B. Stojković je bio 1991. godine u Zboru narodne garde, te u suradnji sa policijskim službama dobio je dozvolu za nošenje oružja. Nije to bila Hrvatska za koju se ja borio. Zato sam i skinuo uniformu.
Bolesno opsjednuti me napadaju
Odrasli su poludjeli, jer njihova djeca čuju kod svoje kuće što odrasli razgovaraju. Kaže policajcu „deronja“, koji mi je rekao gdje ja to živim: „Ja sam MARIO HRANJIĆ, iz te i te ulice iz Bjelovara – ajde laku noć!. „Ovo je Hrvatska!“ „I Ante Gotovina je heroj!“(Taj mali je možda bio star oko 5 – 6 godina kad je rat počeo 1991. godine u Hrvatskoj.) Policija prvo mora riješiti vlastiti kriminal u svojim redovima, a tek onda onaj na ulici. Nije to bio ljudski govor prestupnika, već izljev prljavštine. Taj mladić koji je potukao i ove druge, bolestan je od „lažnog osjećaja za stvarnost“.
Sve spaliti ognjem i mačem, sve koji jesu Srbi, i Hrvate koji tako ne misle
Po mom mišljenu to je ravno zločinu. Kad moralna i zakonska načela postanu formalno pitanje, s kojime se može svakodnevno špekulirati. A u Bjelovaru je poznato kako policajci učestalo krše zakon koji predstavljaju. Jesu li u svim ovim događajima, koje ću u nastavku nabrojati, uzrok čvrstog i poštenog gledišta – koje cijelo sve to vrijeme „loše“ je carevalo. To jutro sam prepoznao žensku osobu – koja mi je pred policajcima rekla: „to je to!“ Ona je 07. rujna 2002. godine oko 23.00 sata provalila u moj automobil, sa još jednom svojom kolegicom. Podnesao sam kaznenu prijavu protiv: MAJE MAČESIĆ i DRAGANE ŠOLAJA iz članka 216. st . 1. KZ-a. Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru ih je oslobodilo 07. travnja 2003. godine.
Mržnja i linč uvjetovani mojim govorenjem i pisanjem istine
Dramatični simptomi protežu se u nedogled. Moj život i ugled žele uništiti „sodomisti“. Oni orkestrirano provode napade uz pomoć određenih policajaca na mene. Podzemlje danas ima bolje špijune u policiji, nego što policija ima doušnika u podzemlju. Da li i u ovom slučaju: Zakon se stavio na stranu bandita? I da li u policiji (postoji) ilegalni štab za kriminal? Ova županijska i gradska vlast nema jasan plan i strategiju za budućnost – jer nije u stanju uzdizati svoje građane, duhovno i gospodarski… Ja bih mogao tužiti Grad Bjelovar za ovako vođenje građanske sigurnosti, i tražiti odštetu. Na tapeti sjednica trebale bi biti i ovakve teme. Mladi trgaju sve po Bjelovaru, i razbijanju… itd. Sličnu sam prijavu (kao ovu) podnesao Policiji 08. srpnja 2003. godine i progovorio protiv rada policije. Uvijek je sve u redu, takav pismeni odgovor dobivam. Sve ovo godinama isto se ponavlja. Ovih dana, u prvoj, drugoj i trećoj priči odlučio sam opisati – kako mene proganjaju određeni policajci, odnosno grupe zaposlene u policiji. Evo, ovo je primjer učinkovitosti bjelovarskih „određenih“ policajaca. Koji nešto šapću sa prestupničkom grupom, te ih ubrzo puštaju. A tobože jednog od njih, uzimaju u auto sa sobom, jer nije imao osobnu iskaznicu, a nitko osobnu iskaznicu nije pokazao. Sad se treba vjerovati „četvorici“ policajaca, a ne meni. Inspektori bi trebali odmah zatvoriti dućan i kafić u kojem maloljetnik kupi alkohol. Nadležne službe trebaju provoditi što efikasnije mjere kontrole. Treba se kažnjavati prodavače koji prodaju duhan mladima maloljetnicima. No takve oštre mjere treba učinkovitije primjenjivati, jer sve više mladih nalazi se u poroku, koji je štetan za naše društvo. Ako treba i donositi Zakon o prohibiciji, i dr.
Život onkraj Zakona
Ovakvi negativni postupci predstavljaju ogromnu prijetnju našem društvu. Zastupnici podzemlja, uklanjaju svjedoke iz zapisnika, iskrivljuju zapisnik, te zataškavaju predmete – koji trebaju rješavati. Tako se guši građanska sloboda i ljudska prava, i sve međunarodne konvencije koje je donesao UN. Policajac, vozač iz auta reg. ozn. 020-140, arogantno mi je kazao: „Pa vi ih tužite za uvredu!“ Sjećam se upravo tog policajca kada mi je došao pijan s vozilom uručiti poziv za obavijesni razgovor. Kako da ih ja tužim kad su istragu sakrili. Što: „Ja sam ujedno i na udaru policije i nasilnika?“ Bivši načelnik PU Bjelovar, Dražen Štajduhar namjestio mi je dva montirana procesa. Jedan od njih gdje ja prijetim „četnicima“ da ću ih ja srediti… I za to lažno djelo me Antonija Bagarić osuđuje na Općinskom sudu u Bjelovaru na jedan mjesec zatvora uvjetno na dvije godine. A Vi gospođo načelnice Marija Galić, ako isto niste u stanju voditi Policijsku upravu Bjelovarsko-bilogorsku, DAJTE OSTAVKU! Zamislite da netko vama tako dolazi pred kuću. U ovom tekstu priče mogao bi vam i spočitati - druge stvari, koje ste (jako) pogriješili: (samo ću napomenuti jednu stvar od njih): npr. Kada su Vaši policajci ispitivali onog mladića iz Starih Pavljana zbog nekih ptica, on se je poslije na kraju ubio. Da se je to desilo negdje vani, u drugoj kulturnoj zemlji, morali bi se dobro za to opravdavati. Žalosno je što moram to napomenuti, da mi nismo ni približno kulturna zemlja. Vi ništa ne poduzimate da se stane na kraj – ovakvom nasilju. Jeste li svjesni, koliku odgovornost snosite?
Je li Bjelovar stranputica nepravde?
Međutim, mnogi (ne)bivaju nekažnjeni za teška kažnjiva djela kriminala i ubojstava, vi se bavite najsitnijim pitanjima. Mnogi imaju fobiju od takvih policajaca. Dok s druge strane meni javno izvikuju: „pička ti materina, srbine, ustašo, crno košuljaš, četnik, prljavi makedonac, bosanac, hercegovac, dalmatinac, … i tko zna što još.“ Prijete mi: „ubit ćemo te, strgat, razapet, … itd.“ Lijepe mi svako razne etikete: svrstaju me čak među teroriste, nasilnika … Sjećate li se Steve Simića (Srbina) koji je bio dragovoljac u „Domovinskom ratu“, koji me je (po narudžbi) u medijima BBR-a i gradskog lista Bjelovarac 1997. godine ocrnio, da sam ja „lupetalo“, da neznam što govorim i pišem… Taj terapeutski branitelj sa PTSP-om objesio se je u šumi „Lug“ kod Trojstvenog Markovca. Danas ga se, tko malo i sjeća. Ali, uglavnom da je mene „lažno optužio“, kao i slični njihovi ataci. Raj se sjeća, a Pakao zaboravlja. Mene su uzeli na nišan, samo zato što iskreno govorim: grješni ste – a to znači da žele mi uskratiti slobodu govora i mišljenja. Samo moja istina je perspektiva bolje budućnosti, zato moramo uprijeti svi prstom na kriminal. Kotač povijesti – okreće se – i sve se vraća…
Ova predstavka (u obliku priče) biti će upućena na sve adrese odgovornih institucija u Republici Hrvatskoj.
U Bjelovaru, 22. kolovoza 2005. godine
S poštovanjem!
Predsjednik Udruge „ŠTIT“:
Branko Stojković
www.stit-bjelovar.hr
e-mail:udruga.stit@bj.htnet.hr
Tel: 091/797-65-56
Post je objavljen 24.01.2011. u 10:43 sati.