Zvala se Mirna. Vjerovala je u magiju, ljubav, čuda. Vjerovala je u mnogo toga, ali nije vjerovala u sebe. Cijeli svijet joj je okrenuo leđa i svaki dan joj je bio samo još jedna prepreka u životu, svaka noć joj je bila kratki odmor od stvarnosti. Njen život se sastojao od lažnih prijatelja, napredne tehnologije i škole. Voljela je životinje, bila je vegetarijanka, ali je jela ribu, morala je. Puno je čitala i gradila svoj vlastiti svijet na temelju rečenica iz njenih najdražih djela. Jedino je čitajući bila slobodna. Ostatak vremena se suzdržavala od same sebe, nije bila ono što zaista jest. Znala je da su ljudi nepravedna bića i da osuđuju druge, a tako i sebe. Sve je bilo crno bijelo, šarenila nigdje. U školi je sve bilo monotono, svu volju je izgubila. To nije bila ona. Ona je bila stvorena da promijeni svijet, da promijeni ljude. Bila je stvorena da pomogne životinjama i prirodi koje je tako istinski voljela. Svako malo je pobjegla od ljudi u prirodu. Životinje i priroda su za nju predstavljali čisto i nevino savršenstvo. U njenom umu sve je bilo drukčije. Na svijet je gledala kao samo još jedan dug i dosadan dan, a smrt je smatrala izlazom. Bojala se odustati od života, a isto tako nije htjela živjeti među pohlepnim i glupim stvorenjima. Nije htjela živjeti među ljudima. Za nju bi savršen dom bio u prirodi, sa životinjama. Voljela je biti okružena njima. Voljela ih je. A tu je bila i muzika. Muzika joj je činila velik dio života i upotpunjavala ga je. Voljela je zvuk električne gitare i bubnjeva, glas koji je tako divno pjevao ono što je ona htjela reći. Voljela je mnogo toga, mržnja za nju nije postojala. Poštovala je sve i svakoga. Jedini problem je bio to što se sve oko nje sastojalo od laži i pretvaranja. Ona i dalje postoji. I sve je isto.
Post je objavljen 23.01.2011. u 14:35 sati.