Marketing
Kako meni prolaze dani?
Nije da imam malo godina, htjela sam reći puno, no!
Kad sam bila mala (mlađa, imam feeling da nikad nisam bila mala mada me slike iz DAVNIH vremena podsjećaju na to), nikako nisam mogla dočekati 18-tu.
Kad sam dočekala tu punoljetnost mislila sam da se cijeli svijet vrti oko mene. Stari me prizemljio i rekao da i dalje spadam pod "njegovo" vlasništvo dok sam pod njegovim krovom. OK. Mogla sam to shvatiti jer sam još išla u školu. Pod tim se podrazumnjevalo da budem dobra...peglam, kuham, spremam i idem u dućan po kruh i mlijeko.
Kad sam završila školu krila su mi narasla, malo. Radim, nešto novčano dajem u kuću, peglam ponedjeljkom, i dalje održavam svoju sobu čistom i pomažem mami u kući. Ali i tulumarim koliko mi to vrijeme zbog posla dozvoljava. Ponekad malo trpe kućanski poslovi, ali...mladost-ludost!
Moja majka je uvijek bila ta jedna i jedina osoba koja me zagovarala, zagovara i dalje, i pustila me. Nekad s jezikovom juhom, ali pušća me i danas. OK, danas imam 46. Uvijek je ta žena na mojoj strani i samo mi ukazuje na dobro, potiho.
I tako jednog dana odlučim biti sam svoj čovjek, bez spremanja kreveta, bez obaveznog dućana, bez pranja suđa odmah poslije ručka, bez velikog peglanja ponedjeljkom, bez ičega....samo ja.
Otišla sam u postanare. Za mene veliki korak jer sam jebeno vezana za majku. Oduvijek i nije mi žao.
I tako velika JA živim neki život s 20 godina. Posla je bilo, života je bilo i nikad kraja tomu. Bila sam zadovoljna, ali i neispavana. Imala vezu, pukla veza, imala pa nemala...sve u svemu sa 30 sam shvatila da nije život samo raditi, zaraditi i potrošiti. Da ne mislite da ne volim raditi??? Ja i dalje volim raditi, zaraditi i potrošiti...
Vratila sam se doma starcima...pa otišla malo u Njemačku i pružila mi se prilika kupiti bakin stan. Kupila, odselila se dvije ulice dalje od straraca i od onda mislim da počinje moje drugo poglavlje života
Do onda mi je život tekao dan za danom. Dok se nisam odselila bila sam tatina i mamina, bakina...
Kad sam počela za istač voditi svoj život u svom stanu, brinut' se za svoje režije, što ću skuhat, peglat za sebe, brisat svoju prašinu, jebeno se skoro sve promijenilo.
A ništa se promijenilo nije. Samo se promijenio stav. Tad, sad, sam sve to isto radila kao i kad sam bila sa starcima. Za sebe, ali opet isto.
I shvatila sam da i sa starcima ništa nisam radila za njih nego sam se pripremala biti ovo što sam danas. Raditi za sebe.
I dan-danas, radim za sebe, svoje strasti i zadovoljstva...samo se bojim da mi bježe dani. Samo što se okrenem ode tjedan i već je neka subota kad se zaljubljeni žene. Samo što se okrenem već je moje pseto starije godinu dana i ima novu sijedu, ne smijem se više okretati jer moja draga sa svakim mojim okretom ima nove mače ili drugu živinu u stanu
I kako mi prolaze dani?
Sve sam teža, umornija, treba mi sve više vremena za sebe da si dođem, svakim danom sve češće očekujem neku tužnu vijest, bojim se smrti svojih najdražih (ima ih sve više, mislim na živinice), bojim se.
Ima jedna svijetla točka! Znam da mogu još duuuugo raditi, usrećiti puno ljudi svojim prisustvom, mogu i želim još puno napraviti u životu i znam da me moja draga voli, to mi je poticaj!
Završnica:
Prolaze mi dane prebrzo, ali svaki ima svoj određeni cilj. Za te ciljeve živim!
Post je objavljen 22.01.2011. u 23:16 sati.