Isplanirao sam savršenu večer za nas dvoje... romantične svijeće ( mirisne ), njen omiljeni sok i čokolada s keksima, obrijao se ( jer takvog me više voli ), oslobodio se stresa i dobio njenu poruku: - nemoj biti tužan ali ne mogu doći večeras... čujemo se sutra...
Ok! Sutra ćemo se vjerovatno vidjeti i nije smak svijeta ali čim sam pročitao poruku klonuo sam na stolicu kao da sam oduzet. Nevjerojatno kako ljubav u jednom trenu može biti pokretač a u drugom trenu te nokautira. Buljio sam u ogledalo, u svoj odraz ne znajući zapravo što želim vidjeti... Možda neku utjehu, razlog ali nisam našao ništa pametno..
Daleko je sutra i znam da će mi svaka minuta biti kao vječnost dok ju ne vidim, a s obzirom na poljubac koji je rekao više nego 1000 riječi vjerojatno noćas neću ni spavati....
Čak ne mogu biti ni tužan što je nema i što svi moji planovi padaju u vodu, već sam sretan što ćemo se vidjeti sutra!
Volim je - ne, obožavam je ali nemam potrebu da ju trebam uz sebe svake sekunde.. Mislim želim da je uz mene svake sekunde ali sam svjestan da to nije moguće i to prihvaćam...E sad jel to prava ljubav ili sam " puko"...
Nikad nisam ovakvo nešto osjećao prema djevojci kao što osjećam prema njoj i naučila me strpljivosti - nečemu što nikad nisam imao ( bar ne kad je ljubav bila u pitanju ) dovoljno!
Naučila me kako nekoga možeš voljeti cijelim srcem i dušom a da pritom živiš svoj život i nisi ovisan o toj osobi koju voliš!
Trebalo mi je to! Nadam se da će ostati dugo u mom životu - stvarno to želim cijelim bićem, i da moj život nije samo njena usputna stanica...
No ako i jest bit ću joj zahvalan za sve divne osjećaje koje je probudila u meni....
Noćas će biti u mojim mislima bez obzira što radio i gdje bio i samo se nadam da će i ona bar jednom pomisliti na mene...
Post je objavljen 22.01.2011. u 20:40 sati.