U proteklih tjedan dana imao sam prilike vidjeti nekoliko novih filmova koji uskoro ili su netom koji dan krenuli u kino distribuciju. Riječ je o : "2 sunčana dana", "Green hornet" i "Fair game".
Prvo o novom filmu Ognjena Sviličića. Riječ je o jednom od hrvatskih režisera i scenarista na koje treba obratiti pažnju u zadnje vrijeme koji iza sebe kao režiser ima dva odlična filma a to su "Armin" i pogotovo fenomenalan "Oprosti za kung fu", no kontingent filmova u kojima je on "imao prste" povećava se ukoliko pridodamo one na kojima je sudjelovao kao scenarist, a to su redom sve izvrsni filmovi: Put lubenica, Što je Iva snimila 21. listopada 2003., Slovenka, Metastaze i već spomenuti režirani filmovi. Ali (uvijek je tu negdje taj ali) možemo pesimistički reći svemu dođe kraj ili upotrijebiti jednu blažu sintagmu ... mora doći neumitna kreativna kriza kada se osvrćem na najnoviji Sviličićev film "Dva sunčana dana" koji se osim mojoj malenkosti jednako nije svidio niti velikom dijelu kritičarskog auditorija na nedavnoj novinarskoj projekciji. Film ukratko ne valja. E zašto i što ne valja? Znam da svi hvale rad nedavno preminulog vrsnog hrvatskog snimatelja Šamanovića čiji rad u ovom filmu da li njegovom greškom ili na intervenciju samo Sviličića je vrlo loš, ne očajan ali pomalo na momente diletantski. Ima podosta promašenih kadrova, nejasne ili mutne slike (referiram se na kadar gdje se prikazuje jedno brdo ispred samog subjekta i pokušava se nešto s time reći što meni a i većini s kojima sam pokušao razjasniti ovu nejasnoću jest nepotrebno i suvišno i definitivno promašeno. Promašeno jer pobogu nismo svi nuklearni fizičari i lumeni da ćemo pogađati misli režisera pa je ipak potreban jedan prozaičniji, jednostavniji i čitkiji jezik za šire gledateljstvo na koje ovaj film ipak pretendira.) koje su potpuno bespotrebne. Gluma svih glumaca je besprijekorna, no opet što bode u oči jest podosta režiserskih propusta u objašnjavanju događaja i pretjeranom pouzdavanju da će nam to promaknuti kao gledatelju ili biti nekim čudom taj potez lika na platnu jasan ko dan. Primjer za to bi bio moment kada se od nikuda u kadru pojavljuje Leon Lučev i uzima u naručje glavni ženski lik tj. mi ju vidimo u njegovu naručju. Kako sad i zašto baš tako? Likovi postarijih francuza pokazuju vrlo čudljiv i nekonzistentan karakter za par koji nagovara dvoje amerikanaca da pođu s njima u prirodu bez objašnjenja na kakav ih izlet vode, onda ih tamo i napuštaju tj. zbog zdravstvenih problema jednog od njih žrtvuju dvoje ljudi izgubljenih u vrletima dalmatinske zagore. Zašto tako? Jednostavno to teško drži vodu u oba spomenuta slučaja. Ono što jednako iritira jest puno turističkih referenci s početka filma. Čovjek se na momente priupita, ne gleda li upravo jedan namjenski film, EPP HTZ-a ili je ipak riječ o igranom filmu.
"Green hornet" ili "Pozelenite od sranja" je još jedan neuspješni film koji tematizira heroje. Teško je tu nešto pozitivno o ovom filmu za reći osim da je na momente zabavan film, no to je tek riječ o prvoj četvrtini filma. Kasnije radnja biva razvučena, repetitivna, preplošna, preprozirna i na kraju izuzetno dosadna. Dakle ako želite izgubiti jedan dio svog vremena idite i zaglupite se Green hornetom.
I za kraj po pravilu zucker kommt zu letzt izabrao sam jedan film koji nikako ne spada u zonu promašaja koje nude prethodna dva spomenuta naslova. Stvar glede ovog filma je vrlo jednostavna - zaplet, vrhunac i rasplet - ali izgleda to je mnogima tek sience fiction postulat izrade filma pa je ovo jedan ogledni primjerak filma koji sve to nudi bez puno pompe i šminke s jednostavnom političko - špijunskim kontekstom u pozadini stvari.
Riječ je o filmu koji je do bola loše preveden na hrvatski ... "Fair game" ili po "naški" Poštena igra. Katastrofa kada se konačno suočite sa pravim značenjem ovog interesantnog više američko - engleskog idioma. Riječ je o nečemu što se u političkom kontekstu može prevesti kao otvorena lovina (inače i sam režiser će vam pojasniti jednom scenom što to točno znači).
Ovdje je riječ o jednom prekaljenom filmašu Doug Limanu koji se ispraksirao na bondlookalike filmovima. Poznat je po produciranju cijelog ciklusa Bourneovih filmova od kojih je režirao i "Boruneov identitet". Zatim režirao je više manje uspješni film o super špijunskom bračnom paru i nehotice zamutio vodu i offline između Brada Pitta i Angeline Jolie. Uglavnom ostao je obilježen špijunskim filmovima i tako je nekako nastavio i sa ovim filmom.
Osim uravnoteženog sadržaja samog filma mora se spomenuti, odličan casting (Sean Penn kao Joe Wilson i Naomi Watts kao Valerie Plame) i maska na filmu (koja stvara odličnu filmsku iluziju kada usporedite stvarne snimke oboje glavnih aktera filma, koji unatoč svojoj filmskoj karizmi izuzetno filmski vjerodostojni i skoro pljunuti stvarni likovi istoimenog skandala iz stvarnog svijetla). Time dolazimo i do slijedeće zanimljive činjenice glede ovog filma a to je baziranost (pomalo i frapantna za današnje američke filmove) na istinitim događajima vezanim za događanja glede razotkrivanja ključnog CIA-inog agenta za navodni Irački raketno-nuklearni program.
Radnja filma je podijeljena u dvije cjeline. Jedan akcijski dio, koji je vrlo sličan Limanovim (nazovimo to uvjetno) "bournevskim filmskim rješenjima", i taj ima akcijsko-špijunski štih, dok drugi dio filma je neki mix političko-špijunskog trilera. Uglavnom svi koji dođu gledati ovaj film biti će zadovljni tim rješenjem po sistemu vuk sit i ovca cijela.
Zgodno je spomenuti i sam kraj filma koji da vas šokira u vjerodostojnost samog filma završava dokumentaristički. Naime završna scena prelazi iz igranog u dokumentarni film. To je naravno prokušano, ali uvijek dobro došlo rješenje.
Post je objavljen 26.01.2011. u 09:09 sati.