Bošnjaci-Muslimani u Domovinskom ratu
Moguće moja istina koju ću ovdje iznijeti nije nešto čime će se pojedinci složiti. Čini mi se da danas olako prelazimo preko stvarne istine i činjenica, stvarajući neke nove istine, koje odgovaraju pojedincu . Moguće da je to moj osobni dojam, sagledavajući poratnu situaciju u društvu u kojem živimo. Neočekivana razočaranja pojedinaca ili interesnih skupina, gdje jednim djelom vidim i sebe. Čime se sve služimo?,u namjeri omalovažavanja nekoga ili nečega. Preispitajmo se ponaosob što time dobivamo, preispitajmo se dali smo spremni prihvatiti istinu onakvu kakva jeste. Svi smo ljudi, a ljudi griješe, no istina je uvijek jedna , ne treba ju kriti ma kakva ona bila.
Gubitkom voljene bliske osobe ili pak više njih, ranjavanjem, gubitkom doma, sveg materijalnog stečenog u životu nastaju trajne traume. Nakon tolikih godina , sjećanja polako blijede. Nakon tuge, bola, stradanja, patnje, izmiješanih ratnih osjećaja, kako rekoh poratnog razočaranja ipak treba širiti radost, ljubav jer život kratko traje. Još uvijek ostale su uspomene na one dobre ljude sa kojima si konzervu dijelio za preživjet jedan dan. Za koje bi život dao, sa kojima si dane i noći provodio, za koje si znao da su sa tobom spremni u smrt poći. Pa kako da se ne sjetim među tim i takvima, dobrim djelom bili su mi suborci pripadnici manjinskih naroda u Republici Hrvatskoj, gdje nemali broj upravo Bošnjaka-Muslimana.
No politika je ipak jedna vrsta znanosti, a kako bi se netko bavio politikom mora biti educiran osnovnim preduvjetima za to, što u ovom slučaju to nije bilo tako. Svi ti naši sugrađani drugih nacionalnosti posebno Bošnjaci-Muslimani nisu imali u tom momentu potpore niti beneficija od svoje matične države Bosne i Hercegovine. Nastanjeni u Republici Hrvatskoj (pa tako i u Dubrovniku) nije im preostalo nego da iskažu svoju lojalnost svojoj drugoj državi i većinskom hrvatskom narodu sa kojim su u suživotu. Ovakvim čestitim ponašanjem i svojom lojalnošću te odanošću državi u kojoj žive stvorili su sebi i svojim potomcima sigurnost življenja kao i uvažavanja. Postoji ponos i svijest o ljudskoj veličini svakog čovjeka, bez obzira na boju lica ili vjero-ispovijest, što su u ovom slučaju dokazali.
Kao učesnik Domovinskog rata , od smog početka kao zapovjednik u svojim postrojbama imam Bošnjaka-Muslimana ili kako ih ja osobno zovem Hrvati islamske vjeroispovijedi. Kroz razne situacije i događanja kroz Domovinski rat, svjedočim njihovim junačkim podvizima, poznajem prave istinske heroje, koji za slobodu dadoše život, dijelove tijela, zdravlje (fizičko ili psihičko u većini slučajeva i jedno i drugo). Osobno mi je žao tih istinskih heroja domoljuba koji su u jedno vrijeme doživjeli prezir. Od koga?, sa jedne strane svog manjinskog naroda , sa druge strane od onih sa kojim su ratovali pod istim barjakom. Ponovno tko zna ukoliko slučajeva kriva je VIŠA politika i političari. Osobno sam mišljenja da ne treba biti stigme na ovu temu, ponaosob nas učesnika u Domovinskom ratu. Mi moramo vlastitu ulogu i uloge drugih, otkrivati, istraživati, duge upoznavati. Takvu poštivati, cijeniti, kao i prava dugih u svom okruženju s uvažavanjem različitosti.
Na ovom prostoru upisana su u povijesti Domovinskog rata mnoga imena istaknutih Bošnjaka-Muslimana sa kojima sam imao čast surađivati kroz Domovinski rat, a to su: pok. Nijaz Batlak Daidža poznat kao Mate Šarlija, pok. Aziz Suljević, pok. Hamdija Kovač, Ile Topuzović i mnogi drugi. Mislim da nema potrebe isticati njihove uloge i funkcije u Domovinskom ratu, jer poznate su široj javnosti. Ne smije se zaboraviti ni mnogi drugi koji su se dragovoljno javljali u ratne postrojbe te djelili dobro i zlo sa ostalim suborcima. Mislim da dovoljno govore i brojke o Bošnjacima-Muslimanima u Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj gdje je zabilježeno preko tisuću i sto poginulih branitelja, dok je učešće oko dvadeset pet tisuća boraca.
Osobno sam ostao u prijateljskim odnosima sa mnogim od njih, uvažavajući njih i njihovu vjero ispovijed, te sam ponosan što sam prepoznat kod njih kao takav. Posebno me veseli svaka njihova blagdanska čestitka, što je znak međusobnog poštivanja kao uvažavanja i vjera kojim pripadamo. Nažalost ovakvih primjera sve je manje u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, jer su međuljudski odnosi zatrovani političkim začinima političkih lidera većinskih naroda. Zbog toga učesnici Domovinskog rata kao i pripadnici manjinskih naroda u Republici Hrvatskoj , ne smiju se dati prevariti i prepustiti emocijama pojedinaca, kao ni ne podržavati promašene huškačke zle namjere. Zbog toga i dalje je potrebno iskazivati u prvom redu patriotske osjećaje prema državi u kojoj se živi, a sa razumijevanjem gajiti simpatije prema matičnoj državi iz koje potičete. U ovom slučaju to i nije tako jednostavno. Poradi svega rečenog, teško je biti u manjini ujedno biti dio društva, biti poštovan i cijenjen u svojoj sredini u čemu i jeste bit svega.
Osobno moje mišljenje da su sve te atribute zaslužili Bošnjaci-Muslimani branitelji u Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj. Svim poginulim i pokojnim laka hrvatska zemlja, rahmet im duši.
Post je objavljen 21.01.2011. u 18:30 sati.