O 3. obljetnici prelaska u kuću Očevu vlč. Ivana Šeše (19. siječnja 2008. - 19. siječnja 2011.), prenosim iz Glasa Slavonije ovaj izvrstan tekst o njemu:
Olovne pedesete godine prošlog stoljeća. Cijeli Osijek bruji o nekom "vunderkindu". Njegovi gimnazijski profesori već ga vide kao moćnog intelektualca pred kojim je sjajna akademska karijera. Bit će doktor, inženjer, advokat, prirodoznanstvenik... Šeši je naprosto sve išlo od ruke. Moćno biće. No, to čudo od mladića, na iznenađenje svojih profesora, odlučuje se za svećeničko zvanje, za sjemenište. Profesori u šoku, odgovaraju ga od te neatraktivne perspektive: "Popovi" će uništiti ovaj biser stvoren da bude avangarda samoupravnog socijalizma. No ovaj suhonjavi mladac očito ima kontakt i s nekim "drugim svijetom", većini nerazumljiv. Vlastitu moć stavlja u službu neatraktivnog i nemoćnog, društveno nepoželjnog, pa i opasnog zvanja.
Na teologiji opet odskače. Genijalac, naprosto. Za očekivati je da će u Crkvi, ako već nije u društvu, vlastitu moć pretočiti u briljantnu karijeru. Bit će veliki teolog, biskup. Načitan, široke kulture. Svejedno mu je piše li ili čita na hrvatskom, latinskom, njemačkom, francuskom, talijanskom... Prevodi Rahnera, dopisuje se s Hans Urs von Balthazarom. Ovaj "kapelančić", a poslije i seoski župnik neprestano pokazuje paradoksalni odnos između vlastitih velikih mogućnosti i (ne)pretakanja istih u društvenu ili crkvenu moć.
U službi onih na margini
Pada čak u nemilost jednog biskupa, o čemu nikada nije govorio iz pozicije žrtve ili s gorčinom. Poslušan do "apsurda". Drugi biskup, koji je izašao iz komunističkog kazamata i koji ga je dobro poznavao, rehabilitira ga i šalje u Rim. Studira duhovnost, Guardinija, kojeg je prostodušno nazivao "moj Guardini", kao da mu je bio (drugi) otac. Povratkom u Đakovo postaje duhovnik bogoslova. Liježe iza ponoći, ustaje prije pet. Desetljećima. Zato često zaspe "kad ne treba". Stalno nasmijan, do iritantnosti. U njegovoj sobi izmjenjuju se globalne zvijezde kao Talajićka sa zadnjom bijedom i anonimusima. Soba krcata knjigama, namještaj prestar. Pjevao je katastrofalno, ali s ogromnim užitkom i često. Bez kompleksa, na žalost nas slušatelja. Siromašan, atipičan, bez automobila, svakodnevno u društvo siromaha i bolesnika kojima je svednevice hodočastio. U jednom, svu svoju moć ovaj vunderkind stavio je u službu onih na margini. Moglo bi mu se "prigovoriti" da je, gledajući logikom moći, ostao vječiti "potencijal". Od takvog genijalca ipak se očekivalo da ne "protrati" svoj život i vrijeme obilazeći bolnice, hospicije, sirotišta, da svoj talent ulupa u luzere. Tko je "kriv" zato što Šešo nikada nije postao ono za što je imao svu moć i talent? "Njegov" Guardini i Onaj koji je "zaveo" obojicu.
Neponovljiv
Za Guardinija (Die Problematik der Macht) presudno pitanje nije bilo je li moć dobra ili zla, niti odakle moć, već: Moć - čemu? U naše vrijeme, detektira Guardini, nestaje ličnost, osobnost i osoba (Persoenlichkeit-Person). Naše je vrijeme određeno masom. Masa za Guardinija ne znači pogrdu iz usta prijezirne nadutosti uglednih teologa ili filozofa. Masa je oznaka za ljudsku strukturu tipičnu za naše doba. Svi smo mi masa, sažgani omasovljujućom moći tehnike i društvenih, birokratskih i inih struktura kojima ne možemo pobjeći. Nestajanje čovjeka, osobe u svakovrsnom omasovljenju, uniformiranosti, prava je drama vremena. Po Guardiniju, masa je velik broj jedinki oskudnih kontakata. Obrnutom logikom pak, obogaćivanjem kontakata, relacija, iz mase se može roditi čovjek, osoba. Šešo je ljude "vadio" iz mase, oplijenivši samog sebe i svoje mogućnosti. Od jutra do večeri "trošio" je život na susrete. Vraćao ljudima osjećaj posebnosti i neponovljivosti, posebno onima s ruba društva. Njegova moć je, na Guardinijevu tragu, znanje i intelekt pretočeni u savjest, u život po buberovskom "imperativu": "Dotakni čovječe čovjeka", spasi ga od prokletstva mase "oskudnih kontakata". To je življena teologija, vjera.
Guardini životu nije prilazio mišljenjem, već je mislio iz obilja života. Iz izobilja kontakata. To je i Šešu učinilo onim što jest, neponovljivim čovjekom i svećenikom, unatoč osebujnom karakteru. Čemu, dakle, moć? Šešin život je odgovor: iz mase porađati ljude, osobe. Moćan je onaj tko iz mase uspije izvući (bar jednog) čovjeka. To pak mogu samo oni koji imaju odmak od svijeta i njegove logike na Guardinijevu tragu: "Nur wer Gott kennt, kennt den Menschen" (Samo tko poznaje Boga, poznaje čovjeka). Za takvu misiju nužno je biti vunderkind. Božji, dakako, kao pokojni Šešo.
Ivica Šola, Glas Slavonije, objavljeno 23.1.2008
Post je objavljen 20.01.2011. u 16:18 sati.