Marketing
Depresija...
Jutros sam se probudila napeta. U grču. Depresivno. Pažljivo sam se izvukla iz kreveta vodeći računa da ne stanem na lijevu nogu. Kako radi uroka, tako i radi kurijeg oka. Nikako mi nije jasno otkuda mi treće oko. Svi dolari koje imam, držim u banci. Tako i višak masonskog oka što nas promatra s dolarske novčanice. Preživjela sam ponedjeljak, svjetski dan depresivnih. Točnije najdepresivniji dan u godini kako je to obnarodovano na mreži svih mreža...I danas je svjetski dan. Ne znam čega. Čega?..
Stanje sa stomakom natjeralo me je na ponovno traženje spasa u basenpulveru. Traganje ipak nije tako jednostavno. Dobavljač je odustao od uvoza i distribucije ovog čudesnog praha zbog neisplativosti tako da ga u maloprodaji nema na meni poznatim mjestima. Tamo gdje sam ga pronašla nije me zadovoljilo pakovanje ni po količini, ni po cijeni. Nakon brojnih poziva konačno sam došla do tražene kutije praha od 500 grama uz najbolju moguću cijenu. Dostavu paketa očekujem pouzećem. Ali tu ne prestaju moje muke. Nakon vijesti o slanju paketa s bombom na adresu veleposlanstva Hrvatske u Berlinu s oprezom očekujem svoj paketić. Pošiljatelj paketa s bombom, samozvana skupina HF-Feniks, prijeti smrću 300 četnika. Udbaši su ponovno na djelu, kako kažu mediji. Što bi rekla Alka Vujica; De ža vu !( Alka, Alka...).
Kad pomisliš da je došao kraj „ratu“ na ovim prostorima, pojave se priče o „unutarnjem i vanjskom neprijatelju“ po dobrom starom receptu druga Tita. Kada nema rješenja za nagomilane probleme narodu se da „žvaka“, prospe žutilo putem medija i onda se zaboravi na temeljni interes naroda; kako poštenim radom osigurati egzistenciju sebi i obitelji.
Vlast se bavi sama sobom. Sve je podredila odgađanju izravnog susreta s nezadovoljnim narodom. A, do njega će neminovno doći. U vrijeme sadašnje vlasti ili sutra u mandatu neke nove vlasti. Kada se godinama, decenijama ništa ne radi na modernizaciji i racionalizaciji rada u škverovima, kada se kupuje lažni mir poljoprivrednika i stočara neprirodnim poticajima, kada se privatna svojina otima, uvozi radi provizije, gasi proizvodnja radi osvajanja nekretnina, nemilice krade na građevinskim radovima, rasprodaje društveno vlasništvo; banke, telekomunikacije, nafta, plin, voda, struja, šume, lovišta, zemlja...kada se smanjuju socijalna davanja, upropaštava zdravstvo, školstvo, urušavaju mirovine, kada se favorizira poltronstvo, nepotizam, stranačke neznalice, ne kažnjava kriminal i ratni zločin, znanje i stručnost marginalizira, narodu ne preostaje ništa drugo do da svaki dan u Hrvatskoj proglasi „najdepresivnijim“.
Ili da posegne za oprobanim sredstvom; „gerilom“ i ode u šumu, na Marjan. Do istočne strane i plaže „Prva voda“ i da se umjesto trčanja k/t/rim stazom zadovolji protestnom vikom te prozivanjem onih koji će već sutra posjeći borovinu kako bi izgradili objekte za nova radna mjesta VSS konobare, Mr. & Dr. perače posuđa. Na žalost viku nekoliko tisuća nezadovoljnika u šumi osim medija ne želi nitko čuti. I dok se trenira demokracija u šumi, „narod“ ispred kućnog praga u sred Splita u Velebitskoj, otima komadić zelenila nasipanjem kamenja za parking limenih ljubimaca. Na jednoj strani se galami zbog namjera legalnog kupca privatne zemlje da nešto gradi, a na drugoj strani taj isti narod uzurpira javne površine i protuzakonito ih pretvara u privatne. Travu prekriva šoderom, a sutra će postaviti lance i lokote.
Što ćeš- kazao bi predsjednik Josipović, dug je put do pravde i pravednosti.
Iz depresije isto tako...
Vrijeme, vreme, vrime je protesta. Pro & contra testa...
Post je objavljen 20.01.2011. u 08:17 sati.