Pregled posta

Naslov novog ciklusa Krešimira Bagića, izjavna, okvirna sintagma "Trebalo bi srušiti zidove", koja se ritmično ponavlja i širi prostorom pjesme, popis je potreba, popis onoga što nam je činiti u gradnji i dekonstrukciji, bijesu, buci i tišini: "trebalo bi srušiti zidove/ zidove koji šute/ zidove koji drže uglove palača/ zidove koji se nastavljaju na temeljne zidove/ zidove koji imaju uši/ pune zidove/ šuplje zidove/ zidove laboratorija/ zidove oko groblja/ zidove između cvijeta i ploda".
Riječ "trebalo" ono je što smanjuje aktivistički naboj u pozivu na rušenje zidova, iako je upravo neskriveni poriv za rušenjem i traženjem onoga što je izvan kože, izvan zida, nosiva težnja njegova pisma. Istina, i govornik oko toga posla okoliša, mijenja joj pravac i težište, kao što se mijenja ono što zid jest ili ono što bi trebao biti.
Postupnost i ponavljanje, ritmičnost i igra, naizgled su suprotstavljeni parovi, ali upravo je to temeljna značajke poezije Krešimira Bagića: sustavan i pregledan plan pjesme, koja se gradi od opsesije (opsesivne teme i motiva: zida, rušenja...) – ali da bi to ludilo jezika opstalo i da se ne bi izgubilo u vlastitom ogledanju, labirintu šifriranih poruka, postavlja se konstrukcija, postavlja središnje mjesto, točka govora. Ali kad ga mi (čitatelji) trebamo imenovati, kad hoćemo znati mjesto radnje i njegovo središte – ono nam se ne nadaje, ne otkriva u definiranoj poetici ili svjetonazoru, nego upravo suprotno: prebačeno je u područje igre, istraživanja, pustolovine...
(iz prikaza Miroslava Mićanovića)


Knjiga stihova "Trebalo bi srušiti zidove", za koju je Krešimir Bagić dobio Nagradu "Dobriša Cesarić" 2010. za neobjavljeni pjesnički rukopis, već naslovom sugerira izraženiju angažiranost i obračun s vremenom koje doista, bar što se ljudske pameti općenito tiče, ne oskudijeva u posvemašnjoj devalvaciji svih vrijednosti. Poezija je, prisjetimo se, davno naslutila tu oskudnost. To ne znači da je Bagić odustao od asocijativnoga i metaforičnoga pjesničkoga pisma koje je ovjerio u gorespomenutim knjigama. Međutim, asocijativnosti i metaforičnosti u novoj je zbirci pridodao i izravnost, što ovoj poeziji podaruje istinsko čitateljsko užiće upravo na mjestima začudnih diskurzivnih rezova i tenzija između stvarnosti, praznine i jezika.

Krešimir Bagić dosad je objavio sedam zbirki pjesama: "Svako je slovo kurva" (s B. Gregorićem – Nagrada "Goran", 1988), "Između dva snažna dima" (1989), "Krošnja" (1994), "Bršljan" (1996), "Jezik za svaku udaljenost" (2001), "Le palmier se balance" (Pariz, 2003) i "U polutami predgrađa" (2006). Autor je četiriju znanstveno-esejističkih knjiga – "Četiri dimenzije sumnje" (koautor, 1988), "Živi jezici" (1994), "Umijeće osporavanja" (1999) i "Treba li pisati kako dobri pisci pišu" (2004), književnokritičke knjige "Brisani prostor" (Nagrada "Julije Benešić", 2002), zbornika "Važno je imati stila" (2002) i "Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor" (2006), antologijskih izbora suvremene proze "Poštari lakog sna" (1996) i "Goli grad" (2003; slovenski prijevod: "Golo mesto", 2005; poljski prijevod: "Nagie miasto", 2009) te "Rječnika Trećeg programa" (1995). Pjesme i stručni tekstovi prevođeni su mu na dvadesetak jezika. Šef je Katedre za stilistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1996. do 1999. godine radio je kao lektor za hrvatski jezik i književnost na Sorboni. Bio je voditelj Zagrebačke slavističke škole od 2005. do 2009.