Dok Sunce tuče krošnje,
listići šišarke polako padaju označujući
moj spori kraj.
Zadnjim snagama pokušavam viknuti
dok me Sunce na momente zasljepljuje
ne znajući da li je java ili vječni san.
I dok se krošnje igraju a djeca ciču
moj glas zamire a sjaj nestaje.
Polako se gubi u tihom kriku.
I očaj me obuzme
Da nitko saznati neće
pa šapnem vjetru štoriju cijelu.
S osmjehom odahnem i
zadnji dah udahnem dok
dječji plač u daljini ne zamre.
Post je objavljen 19.01.2011. u 11:29 sati.