semper contra
Tvrdo sam uvjeren da se Čovjek ponaša prema svojim regulama, kažeš.
Bilo je previše teksta za komentar pa evo odgovora
Sa Wikipedije članak o Kasparu Hauseru:
26. svibnja 1828. na ulicama Nürnberga zatečen je dječak u seljačkoj odjeći koji je jedva znao govoriti. Nosio je pismo upućeno satniku 4. odreda 6. konjičke regimente, u kojem se satnik moli da primi dječaka ili ga objesi, kao i poruku koju je njegovu prethodnom skrbniku vjerojatno pisala njegova majka.
Postolar Weissman odveo je dječaka u kuću satnika Wesseniga, gdje je dječak govorio samo: "Želim biti jahač kao moj otac" i "Konja! Konja!". Kad su ga pokušali dalje ispitivati, rasplakao se i ponavljao "Weiß nicht." ("Ne znam."). Odveli su ga u policijsku postaju, gdje je znao napisati samo jedno ime: Kaspar Hauser. U pismu koje je nosio pisalo je da se rodio 30. travnja 1812.
Sljedeća je dva mjeseca proveo u tornju Vestner, u skrbi tamničara Andreasa Hiltela. Posjećivali su ga znatiželjni ljudi, zbog čega se otvoreno radovao. Smiješio se, hodao je kao malo dijete i nespretno je koristio prste. Jeo je samo kruh i vodu. Imao je vjerojatno šesnaest godina, ali duševno je bio šestogodišnjak. Ipak, bojnik Binder je tvrdio da dijete ima izvrsno pamćenje, iz čega je zaključio da je plemićkog podrijetla.
Imao je napade katalepsije i padavice. Na kraju je naučio dovoljno da može ispričati svoju priču.
Hauser je rekao da je većinu života - vjerojatno 10-12 godina - proveo u mračnoj sobici od 2x1x1,5 metara, u kojoj je bila samo slamarica i drveni konjić. Hranio se samo kruhom i vodom. Ponekad bi ga omamili da ga presvuku i ošišaju. Prvo ljudsko biće koje je vidio bio je muškarac koji ga je naučio reći "Želim biti jahač kao moj otac" i potpisati se kao Kaspar Hauser. Muškarac se uvijek pažljivo brinuo da ga dječak ne vidi. Na kraju ga je iznio iz sobice, a Kaspar se onesvijestio. Sljedeća stvar koje se sjećao je lutanje ulicama Nürnberga.
Taj je neobičan dječak probudio zanimanje diljem Europe i privukao još brojnije posjetitelje. Neki su smatrali da je varalica. Drugi su ga povezali s obitelji velikog vojvode Badena zbog crta lica. Ako je tako, njegovi bi roditelji bili Karl Ludwig Friedrich, veliki vojvoda Badena i Stéphanie de Beauharnais, usvojena Napoleonova kći. S obzirom da Karl Friedrich nije imao muških potomaka, naslijedio ga je njegov ujak Leopold I., veliki vojvoda Badena, čija je majka grofica Hochberg prema tim pričama skrivila dječakovo zatočeništvo.
Paul Johann Anselm Ritter von Feuerbach, predsjednik bavarskog prizivnog suda, počeo je istraživati taj slučaj. Hauser je prepušten na brigu učitelju Friedrichu Daumeru, koji ga je naučio govoriti, čitati i pisati. Daumer ga je također podvrgnuo homeopatskim tretmanima i poticao ga da piše dnevnik. Kaspar je pokazivao znakove velikog napretka.
17. listopada 1829. neki je zakukuljeni čovjek pokušao ubiti Hausera sjekirom, ali samo mu je zadao ranu na čelu. Zatražena je policijska zaštita, a dječak je predan na brigu Johannu Biberbachu, a šest mjeseci kasnije barunu von Tucheru. Tucher ga je zaposlio kao prepisivača u mjesnom odvjetničkom uredu. Pokušaj ubojstva je dodatno raspirio glasine o njegovoj vezi s vladarskom kućom Baden.
Britanski plemić Philip Henry Stanhope zanimao se za Hausera i navodno je htio steći njegovo povjerenje darovima. Također je pokušao zadobiti skrbništvo nad njim. Preselio je Hausera u Ansbach, na brigu Johana Georga Meyera. Odmah je izjavio da je Hauser Mađar i da nije plemić. Više povjesničara tvrdi da je Stanhope imao skrivene namjere i da je bio povezan s kućom Baden.
14. prosinca 1833. Hauser je namamljen u dvorski park Ansbacha obećanjem da će saznati nešto o svojim precima. Tamo ga je neki neznanac ubo nožem u prsa i probio mu pluća. Hauser se uspio odvući kući, ali je umro nakon tri dana. Zbog nepoznatih razloga, nije rekao ništa o svojem napadaču. Kad je policija pretražila park, ubojičino oružje nije nađeno, ali otkrivena je crna torbica s bilješkom: "Hauser će vam znati reći kako izgledam, odakle dolazim i tko sam. Da mu prištedim trud, reći ću vam ja. Dolazim iz . . . na bavarskoj granici . . . Moje je ime MLO." Poslije su Stanhope i Meyer tvrdili da je u pitanju bilo samoubojstvo. Hauser je pokopan na jednom seoskom groblju. Na nadgrobnoj ploči piše: "Ovdje leži Kaspar Hauser, zagonetka svojeg doba. Rođenje mu je nepoznato, a smrt tajanstvena." Poslije mu je u Ansbachu podignut spomenik na kojem piše: Hic occultus occulto occisus est: "Ovdje je neznanac ubio neznanca."
Kad je pronađen, Kaspar je na sebi imao dva papira. Prvi nije datiran, a glasi:
Poštovani satniče,
Šaljem Vam momka koji želi služiti kralja kao vojnik. Donesen mi je 7. listopada 1812. Ja sam siromašan težak s vlastitom djecom koju moram odgajati. Njegova me majka zamolila da odgojim dječaka, pa sam ga odlučio odgajati kao vlastita sina. Otad ga nikad nisam pustio da izađe iz kuće, pa nitko ne zna gdje je odgojen. Ni on ne zna kako se mjesto zove ni gdje se nalazi.
Možete ga ispitivati, poštovani satniče, ali neće Vam znati reći gdje živim. Iznio sam ga noću. Ne zna se vratiti. Nema ni novčića jer ni ja nemam ništa. Ako ga ne zadržite, morate ga zatući ili objesiti.
Drugo pismo, vjerojatno od dječakove majke koja je spomenuta u prvome, ima datum "listopad 1812." i glasi:
Ovo je dijete kršteno. Zove se Kaspar; morate mu sami dati prezime. Molim Vas da se brinete za njega. Njegov je otac bio vojnik u konjici. Kad navrši sedamnaest godina, odvedite ga u Nürnberg, u Šestu konjičku regimentu, gdje je služio njegov otac. Molim Vas da ga čuvate do njegove sedamnaeste godine. Rodio se 30. travnja 1812. Ja sam siromašna djevojka, ne mogu se brinuti za njega. Otac mu je umro.
Legende i analize o slučaju Kaspara Hausera traju do danas. Osim teorija o kraljevskoj krvi i običnoj prijevari, medicinske teorije uključuju amneziju izazvanu hipnozom i pitanje je li Kaspar Hauser bolovao padavice, autizma ili psihogenog poremećaja ("divlje dijete"). Teorije zavjere uglavnom se vrte oko vladarske kuće Baden i Stanhopea.
U studenom 1996. njemački je list Der Spiegel izvijestio da se pokušalo genetski usporediti uzorak krvi s hlača koje su navodno pripadale Kasparu Hauseru. Usporedbe s članovima kraljevske obitelji nisu dovele ni do čega konkretnog, a poslije se pokazalo da hlače nisu Hauserove.
Javila se tvrdnja da je Kaspar Hauser proveo barem dio svojeg zatočeništva u ćeliji u dvorcu Pilsach kod njemačkog mjesta Neumarkt in der Oberpfalz, oko 34 km od Nürnberga. Naime, u tom je dvorcu 1924. otkrivena sobica koja je osim raspadnutog prnja sadržavala i drvenog konjića, a Hauser je spominjao konjića kao svoju igračku. S druge strane, drveni je konjić u to doba bio vrlo česta igračka.
Međutim, Institut forenzičke medicine Sveučilišta u Münsteru 2002. je analizirao dlake i tjelesne stanice koje su također navodno pripadale Kasparu Hauseru, te je došao do konkretnijih rezultata. Uzeto je šest uzoraka iz različitih izvora: dječakov šešir i hlače, kao i kovrče kose, djelomično iz osobne zbirke suca Feuerbacha. Genetski je kod bio isti u svih šest uzoraka, te je odgovarao s 95% točnosti genetskom kodu Astrid von Medinger, potomka Stéphanie de Beauharnais, koja je bila majka Kaspara Hausera ako je uistinu bio nasljednik badenskog prijestolja. Dakle, materijal DNK ukazuje da je Hauser uistinu potjecao iz vladarske kuće Baden.
Njemački je redatelj Werner Herzog 1974. snimio film o Hauseru, Jeder für sich und Gott gegen alle (Svatko za sebe i Bog protiv svih). Slučaj Kaspara Hausera nadahnuo je i druge umjetnike, kao što su dramatičari Paul Verlaine i Peter Handke. Također se spominje u romanima Billy Budd Hermana Melvillea i City of Glass (Stakleni grad) iz Newyorške trilogije Paula Austera.
Antropozofi su napisali više knjiga o Kasparu Hauseru i njegovu okultnom značenju.
A sad izvanredan članak koji je napisala: Tamara Vrdoljak
VUČJA ILI DIVLJA DJECA-Usvojenici divljih životinja Nedjelja, 10 Siječanj 2010 15:14
Mnogi smatraju da nas nasljedne ljudske karakteristike čine civiliziranim vrhom evolucijskog razvoja živih bića. Međutim istina je da nas upravo kulturno naslijeđe koje usvajamo tijekom odrastanja u kontaktima sa socijalnom okolinom čine ČOVJEKOM u punom smislu te riječi.
Dokaz tome leži u postojanju tzv. feralne, divlje djece koja su uslijed okolnosti odrastala izvan društva uz minimalne ili nikakve kontakte s ljudima.
Mnogo čimbenika utječe na razvoj pojedinca. Usvajanje različitih aktivnosti kao i cjelokupan razvoj odvija se u stalnoj interakciji dvaju procesa; sazrijevanja i učenja uz snažan i bitan utjecaj kako okoline u kojoj pojedinac sazrijeva tako i nasljednih čimbenika. Dokaz neodvojivosti ova dva procesa divlja su djeca čije postojanje kroz povijest bilježe mnoge svjetske kulture, a i noviji slučajevi dokazuju da nije riječ o narodnim mitovima.
Još od poznate legende o Romulu i Remu, blizancima koji su osnovali Rim, a odgojila ih je vučica, ljudi su zaintrigirani pričama o djeci koju su odgojile životinje.
Od tada pa do danas mnogi istraživači i znanstvenici pokušavaju odgovoriti na jednu misteriju: postoje li uistinu divlja djeca? Napisane su i mnoge knjige i romani kako znanstveni tako i pustolovni. Iako zvuči nevjerojatno Mogwli i Tarzan u stvarnosti su imali svoje dvojnike.
Poznati francuski publicist L. Malsones tvrdi da su divlja djeca neosporna činjenica a ne tek tema egzotičnih i antičkih mitova. Ona egzistiraju i danas i to ne samo u džunglama Afrike, Azije i Južne Amerike već i u Europi. U mnogim slučajevima njih ne odgajaju samo vukovi, već i majmuni, medvjedi, pa čak i leopardi, a poznati su i slučajevi gdje su roditelje zamijenili psi pa čak i drveni konjić u mračnoj zaključanoj sobi. Malsones tvrdi da su u raznim krajevima svijeta, od 1344. godine do zaključivanja prvog izdanja svoje zanimljive knjige "Divlja djeca", pronađena 53 divlja djeteta, a od tada do danas, koliko nam je poznato, otkriveno ih je još nekoliko.
Divlja djeca
Od 1600. godine zabilježeno je i dokumentirano otprilike četrdeset slučajeva djece koja su usvojila one aktivnosti kojima se služila zajednica životinja koja ih je prihvatila kao svoju mladunčad. Iako su pojedini slučajevi feralne djece pronađeni u relativno ranoj životnoj dobi njihova defektnost i nemogućnost da nauče ljudske oblike ponašanja bila je tako velika da uza sve napore medicine nisu živjeli dugo.
Usprkos genskom nasljeđu svojih roditelja nisu ničim odavali svoje ljudsko porijeklo i vanjštinu. Svi napori bili su uzaludni kako zbog promjene okoline na koju nisu bili naviknuti tako i zbog toga što su putem sazrijevanja odavno prošli fiziološki uvjeti za učenje ljudskog ponašanja kao što je uspravan hod ili usvajanje artikuliranog ljudskog govora.
Najuspješniji slučajevi feralne djece usvojili su tek nekoliko riječi. Suvremene svjetske statistike tvrde da se najviše "divlje djece" pojavljuje u tropskim dijelovima Indije, što i nije tako neobično jer indijski potkontinent, obiluje golemim prostranstvima i neistraženim prašumama, koje se nerijetko prostiru sve do seoskih naselja. Djeca često u igri odlutaju u divljinu iz koje vrebaju mnoge opasnosti.
Čovjekov odnos prema takvim zamjenskim životinjskim roditeljima je dovoljno ozloglašen, većina je naprosto ubijena. Jednako uznemiruju patnje što ih u ime uljuđivanja izazivamo kod takve djece. Dostupni podaci idu u rasponu od premlaćivanja do krajnjih slučajeva poput jednog dječaka-gazele, kojeg je odgojilo stado gazela i koji je, nakon što je uhvaćen, pokazao da posjeduje zapanjujuću sposobnost za duge skokove, poskakujući na način svojih zamjenskih roditelja.
Njegovi ljudski "dobročinitelji", ne mogavši ga uvjeriti da se odrekne toga odlučili su mu presjeći tetive na nogama učinivši ga tako sličnijim ljudima nego gazelama. Toliko o civiliziranim ljudima koji također mogu biti divlji.
Viktor, divlji dječak iz Aveyrona
Prvi slučaj znanstveno je istražen i registriran u Francuskoj krajem 18. st. On je, kažu ljetopisi, davne 1799. godine bio senzacija o kojoj se raspravljalo i na francuskom dvoru. Pronađen je u tada neistraženom šumskom predjelu Aveyron, u južnoj Francuskoj i zacijelo je prvo divlje dijete u povijesti koje su proučavali europski znanstvenici. Dječak koji je hodao četveronoške, pio vodu kao govedo, branio se zubima i noktima i glasao krikovima nazvan je Viktor.
Kada je uhvaćen mogao je imati između 11 i 12 godina i bio je visok oko 140 centimetara. Njegovo mršavo, ogrubjelo divlje lice neprekidno se grčilo, a svaki čas je opasno škrgutao snažnim zubima. Nije mogao mirovati na jednom mjestu, pa se u prostoriji kretao poput zarobljene zvijeri. Nije podnosio ničije društvo, nikada nije zaplakao, a njegovo lice nikada nije odavalo unutarnje raspoloženje.
U dogovoru s Akademijom nauka Francuske počeo ga je odgajati liječnik J.M.G.Itard. Nakon višegodišnjih, upornih nastojanja dječak je usvojio uspravno hodanje, naučio nekoliko riječi, navikao se na upotrebu pribora za jelo i stekao osnovne navike održavanja čistoće.
Taj skromni napredak bio je manji od Itardovih očekivanja pa je prekinuo odgajanje Viktora i smjestio ga u sirotište. Iako Viktor nije postao ravan normalnoj djeci ipak se priviknuo na ljudsko društvo i stekao stanovite korisne navike. Naučio je djelomično čitati i pisati ali nikada nije usvojio sposobnost tečnog govora. Doduše, znao je izgovarati mnoge riječi, ali nikada nije uspio do kraja sastavljati rečenice u osmišljene jezične forme.
Nitko nikada nije saznao koliko je Viktor dugo bio prepušten surovoj divljini, ali se moglo zaključiti da je tamo odrastao i stekao životinjske instinkte. Preko vrata je imao dugu i opasnu brazgotinu, pa su francuski znanstvenici zaključili da je, najvjerojatnije, još kao malo dijete u polumrtvom stanju ostavljen u šumi kako bi izdahnuo.
Drevne francuske kronike kažu da je Viktor umro usamljen, u domu svog umirovljenog dobročinitelja. Iza sebe je ostavio mnoge zagonetke poput one tko su bili njegovi roditelji, pod kakvim su ga okolnostima odbacili i koje su divlje životinje preuzele roditeljsku skrb nad njim.
Amala i Kamala, vučja djeca iz Indije
Dvadesetih godina prošlog stoljeća engleski misionar indijskog podrijetla A. L. Singh, za vrijeme boravka u Midnapuru, saznao je da se u blizini tog gradića okruženog nepreglednim džunglama, s vremena na vrijeme, u pratnji vučice pojavljuje i dvoje malih čovjekolikih stvorenja, koji svojim pojavama plaše seljake i napadaju stoku. A. L. Singh je organizirao potjeru i uskoro otkrio njihovu jamu. Vučica je ubijena na licu mjesta a u brlogu, zajedno s dva vučja mladunca, pronađene su i dvije divlje djevojčice. Gotovo izbezumljene od straha sirote djevojčice, koje su preživjele tešku traumu užasne smrti njihove «majke» vučice, odvedene su u sirotište.
A. L. Singh je 1920. godine poslao u London detaljno izvješće preko kojeg je svijet saznao potresnu sudbinu napuštene indijske djece.
Mlađoj je bilo oko godinu i pol a starost druge procijenjena je na osam godina. Nazvali su ih Amala i Kamala. Nije se moglo ustanoviti jesu li sestre i kako su dospjele među vukove. Glasale su se zavijanjem , režanjem i kešenjem zuba. Djevojčice nisu imale traga ljudskosti u sebi, ponašale su se i razmišljale kao vukovi.
Rastrgale bi odjeću sa sebe kad bi ih odjenuli, jele su isključivo sirovo meso trgajući ga primjetno zaoštrenim očnjacima i spavale tijekom dana sklupčane jedna pokraj druge dok bi noću bile budne. Zavijale su na mjesec žaleći za uskraćenom im slobodom. Toliko su dugo hodale četveronoške da su im se kosti ruku i nogu toliko iskrivile i skratile da je bilo gotovo nemoguće postići da hodaju uspravno.
Nikada se nisu nasmijale niti pokazale ikakav interes za ljudskim društvom, drugu djecu su ujedale a priča se da ih se zbog "vučjeg" ponašanja bojala i stoka. Igrale su se jedino s psima i mačkama. Također se priča da su im oči poput mačjih sjajile u mraku , a vid njuh i sluh bio im je izuzetno izoštren.
Mlađa je djevojčica ubrzo umrla, a starija je nekoliko godina živjela u misionarskome dječjem domu . Naučila je jedva nekoliko riječi ali se nije uspjela socijalizirati. Umrla je otprilike osam godina nakon mlađe djevojčice, sa šesnaest godina, ali je njena mentalna zrelost, kako su znanstvenici ustanovili, bila zapanjujuće niska, na razini trogodišnjeg djeteta!
Indijski sinovi prašume
1976. godine svijet je zaintrigirao slučaj indijskog divljeg dječaka Ramua, kojeg su seljaci otkrili u prašumama sjeverne Indije. Dječak je prema procjeni imao jedanaest godina i pokazivao je sve odlike divlje životinje; isključivo se kretao četveronoške, na tijelu nije podnosio odjeću, opasno je režao i prijeteći škrgutao zubima osjećajući nepovjerenje i strah prema ljudima.
Indijski divlji dječak se hranio mlijekom i sirovim mesom te imao je izuzetno istančana čula sluha i mirisa.
Nešto noviji slučaj zabilježen je sredinom svibnja 2001. godine, kada su svjetske novinarske agencije iz New Delhia javile senzacionalnu vijest. Naime tada je pronađen Sudam Pradam, koji je kao 12-godišnji dječak, nestao u džungli dok je sakupljao drva za ogrjev. Događaj se odigrao 1990. godine i rođaci kod kojih je Sudam živio bili su uvjereni da je mrtav.
U travnju 2001. godine, međutim, indijski su seljaci prijavili lokalnoj policiji da su u džungli, u grupi divljih primata koji su skakali s drveta na drvo, primijetili nago stvorenje nalik divljem čovjeku. Organizirana potjera urodila je plodom. Policija je našla zbunjenog divljaka. Umjesto riječi ispuštao je neartikulirane glasove. No, nije bilo sumnje da se radi o Sudamu, tada već mladiću koji je odrastao medu divljim životinjama, daleko od ljudi i civilizacije.
Zahvaljujući policijskoj i novinarskoj istrazi, nakon tridesetak dana, točno je ustanovljen identitet divljeg mladica. Otac davno otpisanog i prežaljenog Sudama Pradama prepoznao je svog sina, a kako su pisale lokalne novine, i on je prepoznao neke članove obitelji i svoj dom, ali nije uspio komunicirati s njima, jer je potpuno zaboravio jezik!
Tarzan iz Afrike
Također noviji i bolje dokumentiran slučaj je nevjerojatna priča o Johnu Ssabunnyu, kojeg su odgojili majmunu u džungli Ugande krajem osamdesetih i početkom devedesetih 20.st.
Dječak je pobjegao od kuće od straha pred ocem koji je ubio majku, a nakon bijega sina objesio sebe. Za vrijeme boravka s majmunima naučio je njihove manire i način komunikacije i prešao na ishranu uglavnom voćem kojim su se i oni hranili.
Jedini je od feralne djece koji se uspio vratiti normalnom životu među ljudima, Još uvijek se lako i jednostavno sporazumijeva s majmunima i voli se družiti s njima zbog čega je popularan kao Ugandski Tarzan. O njegovom životu s majmunima a i sadašnjem, s ljudima je snimljeno nekoliko dokumentarnih filmova.
Nažalost priča o Saturday Mthiyaneu, drugom dječaku kojeg su također odgojili majmuni u jednoj provinciji Južne Afrike nema jednako sretan završetak. Pronađen je i uhvaćen u dobi od 5 godina, u pokušaju da sa skupinom majmuna ukrade hranu u jednom naselju. Smješten je u školu za djecu sa problemima u razvoju.
Ponašao se vrlo nasilno te uz ispade odbijao svaki oblik druženja s drugom djecom. Saturday još nije naučio govoriti. I dalje odbija kuhanu hranu već jede samo svježe povrće a banane su mu omiljena poslastica.
Dakle istina o «Tarzanu»-divljem čovjeku daleko je od romantične fantastike u svakom pogledu.
Čileanski dječak pas
Svjetske su medijske agencije posljednjih godina javljale o otkriću više slučajeva teške zapuštenosti malodobne djece, koju su, umjesto roditelja, nerijetko odgajali psi! Jednog takvog dječaka- psa imena Axel Rivas, roditelji su zanemarivali i zlostavljali sve do njegove pete godine kada je smješten u sirotište.
Novi dom nije mu se sviđao te je 1998., u dobi od osam godina, pobjegao. Nakon toga živio je sa skupinom pasa lutalica na ulicama, Čileanskog grada Talcahuana.
Policija ga je po prvi put zamijetila u ljeto 2001. godine. Ubrzo je uhvaćen i odveden u dječji dom. Cijelim putem je preklinjao policiju da ga vrati «kući» i njegovoj obitelji-psima.
Iako je pokazivao znakove depresije i netrpeljivosti prema ljudima, nije pokazivao znakove "divljaštva" poput druge feralne djece. Govorio je tečno, iako šturo te nije vodio previše računa o osobnoj higijeni.
Tijekom boravka u domu pokazao je stanoviti napredak ali kasnije se ispostavilo da je na taj način samo zavarao odgojitelje kako bi pobjegao što je vrlo brzo i učinio. Njegov slučaj, kako pronalazak tako i bijeg, prouzročili su veliki skandal u Čileu. Svojim primjerom je dokazao da psi katkad znaju biti bolji roditelji nego ljudi.
Ljudi i životinje
Čovjek po svojim bitnim značajkama nije određen samo svojim genskim naslijeđem već i djelovanjem društva u kojem se rađa i raste. S obzirom da kroz proces socijalizacije postajemo društvena bića i razvija se naša ličnost, ne čudi da se već stoljećima postavlja pitanje je li čovjek proizvod okoline ili nasljeđa.
Pokušavajući doći do odgovora rimsko-njemački car Fridrick II., u ambiciji da postane znanstvenik naredio je da se od majke oduzmu djeca, slugama koji su ih čuvali odrezao jezike, te zapovjedio da s djecom nitko ne kontaktira.
Sve je to učinio da bi dokazao da je učenje jezika nasljedno ili da je pak božji dar. Eksperiment je prekasno prekinut a djeca su prema zapisima umrla retardirana, nijema i zapuštena. Tako je car dokazao neodvojivost sazrijevanja i učenja.
Ovaj primjer kao i mnogi drugi primjeri nasilnih pokušaja da se odvajanjem djece od normalne društvene okoline nešto dokaže ili pak prebrzim nastojanjem da ih se u tu istu vrati, navodi nas da se zapitamo koliko pojedini socijalizirani ljudi imaju uopće ljudskosti.
Svaka je od ispričanih priča drukčija, zastrašujuća i zanimljiva na svoj način. Svaka govori o traumi, krizi, ne samo zato što su ta djeca pri pokušajima uljuđivanja izvrgnuta lošim postupcima te fizičkom i psihičkom zlostavljanju, nego zato što je već samo njihovo postojanje prijetnja našim shvaćanjima o tome što znači biti ljudsko biće.
Postojanje divlje djece dovodi u pitanje čvrstoću granice između ljudskog i životinjskog prisiljavajući nas da razmislimo kako shvaćamo sebe i naš svijet.
Divlje dijete je ljudsko biće koje je skoro životinja ali "divlji", opasni i zli postaju i svi oni koji ne prihvaćaju osnovne moralne i kulturne vrijednosti. Nismo ljudi samo po svojoj vanjštini i inteligenciji već trebamo biti ljudi i u srcu.
Jako dobar članak Tamare Vrdoljak popraćen je slikama. Žao mi je što ih nisam mogla prenijeti, ali možete ga naći čim utipkate naziv članka. Nadam se da se kolegica neće naljutiti što sam ga stavila na moj post. Nadam se da sam dovoljno naglasila da nije moj.
Rekla bih samo dragi semper contra da nije sve u nama i našim porivima jer bi bez učenja i utjecaja izvana od drugih mogli ostati na istom nivou kao većina te djece, Jasni mi da ti to sve znaš ali….
Što se tiče vjere nema smisla ništa govoriti pa ni pisati.
Vjera je nešto posve drugo.
Post je objavljen 18.01.2011. u 14:11 sati.