Spakovan do guše, opasan za opstanak
Krenuo sam
Nekoliko sam dana pokušavao
Da se posložim
U dva kofera i dva ranca
Šta poneti, a šta ostaviti
Kome i za koga
A onda je osvanuo dan
Kao i svaki drugi – a, ne
Osvanuo je dan kada treba krenuti
Otići
Dva kofera i dva ranca stoje na podu
Prazni
Neću se nervirati
Prvo ću skuvati kafu
Pa sesti
Pa jesti
Pa tek onda
Da, nije tako jednostavno kako sam zamišljao
Svaka stvar nešto znači
Svaka glupa stvar priča neku priču
Ah, kad bih samo mogao sve to
Onako mehanički
Da obavim
Da odradim
Da potrpam
Ali ne
Napao me život
Govorio je pesnik
Napale me emocije
Dodao bih
Pakovanje ima svoje etape
Svoje faze
Od prvog šoka
Koji kratko traje
(ah, zar baš moram...)
Preko faze kada je sve u redu
Jer sve ide po planu
Do momenta kad kreće panika
Jer neće sve stati
I očajničkih pokušaja da se život ugura
U tih nekoliko
Kutija
(jer, sve su to samo kutije)
Pa do poslednje faze
Potištenosti nad tužnom sudbinom
Odlazećeg
I gomilom stvari koje ostaju
Na stolu i na podu
Do sledećeg puta
Jer, uvek postoji sledeći put
Tako su nas učili
Danima sam se pozdravljao sa
Ljudima i prijateljima
Neki su se opraštali
Neki samo pozdravljali
Za jednima sam plakao
Drugi su plakali za mnom
Ali nikada nismo plakali zajedno
Zanimljivije je nasamo
U tišini
U tami
U sobi
Ah, kako to romantično zvuči
I kao u memljivoj pesmi
Činilo se da će trajati večno
I da je baš to konačno
Da je određeno
Prst sudbine
Da je kraj
I napokon, na dan odlaska
Napadnut od života
I od emocija
Počeo sam
Za manje od sat vremena sam shvatio
Da mesta više nema
A da sam i dalje u gomili
Ostajućih stvari
I sitnica
Koje život znače
Onda sam seo i pogledao sve što je ostalo
Što će ostati
Do sledećeg puta
Sve te šolje i šoljice
Činije i činijice
Sveće i svećice
Sve papire i papiriće
Sve knjige i muziku
I sve one stvari i sitnice
Koje nemaju nikakvu namenu
Ali nešto znače
Ali znače mnogo
Jer sitnice život znače
Tako su nas učili
I baš kad se činilo da je odluka
Pala
I da ću uspeti da odem bez svega
Toga
Uzeo sam crveni ceger
I u njega potrpao sve i svašta
Što može da stane
Do vrha
Gomilu
Što znači sve i ništa
Tek onda sam osetio
Mir
Spokoj
Možda i sreću
Ceo život tražim ceger više
Da me spasi
Od gubitka
Nadoknadivog, to naravno
Ali ipak gubitka
Jer ne volim da gubim
Jer me to plaši
Jer sam to i onda ja
Jer su nas tako učili
Moj ceger putuje sa mnom
Autobusima i vozovima
Avionima i trajektima
Spreman da podnese
Teret
Odlazećeg i dolazećeg
Izgubljenog
I srećnog
Među svim tim
Sitnicama
Koje život znače
Jer je taj teret
I taj odlazeći i dolazeći
Ponekad
Tako prolazan
(Novi Sad – Zemun – Sarajevo, 14-17. januar 2011)
Post je objavljen 17.01.2011. u 19:52 sati.