Marketing
K potomstvu u metropolu 2009
Ako Vam se ne da čitati, ove, a i ostale, slike s ovog putovanja možete pogledati ovdje.
A tako je lijepo krenulo…
Ove godine sam promijenio koncepciju putovanja u odnosu na lane. Iako je planirano vrijeme isto – 3 dana, razlika je u rasporedu noćenja. Za razliku od lane, sada sam namjeravao u prvom danu doći do sina u Zagreb, a sutradan odvesti put do Virovitice gdje bih prespavao kod kolege. Treći dan bi se preko Papuka vratio kući u Požegu. Plan je bio dosta ambiciozan (hm, možda i previše!), ali želja je (ovaj put) bila jača od zdravog razuma. Osim tog ovo putovanje valja mi ostvariti u samoći, jer se moj prošlogodišnji suputnik (ili supatnik, možda!?) okanio ćorava posla u vidu beskonačnog i besmislenog okretanja pedala.
Prvi dan sam planirao najkraćim (i najdosadnijim) putem stići do blizine Ivanić-Grada a potom malo na jug, pa kad pređem auto-cestu, lokalnim cestama doći u Zagreb s jugoistoka. Na ovaj način sam želio izbjeći cestu Dugo Selo – Zagreb trostruko groznu, naročito za bicikliste. Prvo je grozna zbog užasno gustog prometa, drugo je grozna zbog svoje uskoće i treće je grozna zbog rariteta da je to jedna od rijetkih cesta sa betonskom , umjesto asfaltnom, podlogom. To samo po sebi ne bi bilo tako loše da svakih 10-ak metara ima poprečni kanalić širine (i dubine) oko jednog palca. Tako kad se vozite tom cestom do najudaljenijeg kutka vašeg mozga dopire dum-dum-dum…., gdje razmak između dva dum-duma ovisi brzini gibanja. Mada sam autom ovuda prošao više puta, iako ne baš s oduševljenjem, biciklom sam prošao samo jednom i dosta mi je za ostatak mog života. No, to skretanje s najkraće rute produžava ionako već dosta dugačak put. To sam pokušao ublažiti ranim polaskom.
DAN PRVI
Mapu prvog dan putovanja možete pogledati ovdje.
I tako sam jednog prekrasno osunčanog ranog jutra s početka meni najdražeg mjeseca u godini – lipnja, nakon oslikavanja mene i mog dvotočkaškog suputnika, nakrcanog (i) opremom za spavanje na livadi (planiranog u Virovitici pored kuće mog kolege), mrvu iza šest sati započeo putovanje. Do Nove Gradiške sam imao omanji (ili oniži) prijevoj pređen već stotinjak puta. U nekim dugim okolnostima bih ga prešao čisto mehanički s odsutnim mislima, no ovaj put mi je vožnja ovom dionicom bila originalno, kao nikad do sad, zanimljiva. Obzirom na rani početak putovanja i obzirom da putujem ravno prema zapadu, cijelo vrijeme sam na dva-tri metra ispred sebe imao nestašnog suputnika koji me je veselo ali i izazovno vabio na nastavak puta. Taj suputnik je bila – moje sjena.
Dolaskom u Novu Gradišku napravio sam dužu pauzu iskoristivši je za doručak. Naime, obzirom na rani početak današnjeg puta, krenuo sam bez doručka da bi ga obavio negdje usput. Netko bi možda rekao „na mostu dobio, a na ćupriji izgubio“, no čini mi se da mi je, bar tada, više odgovaralo prvo sat-dva vožnje a potom objed.
Nastavak vožnje je bio u istom ozračju kao i do Gradiške, što znači sunce iza mene, ispred mene svijetla budućnost (zbog sunca iza mene), tako da sam stigao u Novsku i prije očekivanog, ili mi je bar tko izgledalo.
Tu sam napravio i dužu pauzu pozdravivši se definitivno s današnjim jutrom, jer u nastavku putovanja potpuno je izostala jutarnja svježina, koju je zamijenila dnevna vrućina. Vozeći dalje i znojeći se pomalo, tek kod Lipovljana mi je do svijesti doprlo ono što mi tijelo već duže vrijeme govori – vrućina je ipak malo pretjerana. Razgledajući nebo iznad sebe vidio sam dosta kojekakvih oblaka koji su čas prekrivali a čas otkrivali sunce. Pa kad je ono prvo, pirne fini osvježavajući povjetarac, no kad je ono drugo, vjetar odmah nestane, a zrak oko mene se trudi ostati što duže uz mene u silnoj želji očuvanja i zadnjeg komadića topline uz mene. Posljedica toga je da pojavom sunca istovremeno dobivam osjećaj kao da sam u sauni. Osjećaj vala vrućine prostruji cijelim tijelom a znoj počne curiti na sve strane. I tada su mi se pojavili prvi znaci strepnje. Sinoćnja prognoza za današnji dan je bila „sunčano i toplo, ali u drugom dijelu dana zbog nestabilnosti mogući su lokalni pljuskovi“. Metoda „Valjda neće!“ koja mi je prvi dio današnjeg dana činila spokojnim, sad mi je izgledala sve manje uvjerljivom. Tješilo me je to da uglavnom prolazim naseljima, pa i ako pljusne brzo ću valjda naći sklonište. A imam i kabanicu.
Kad sam savladao manji uspon pri kojem je igra sunca i oblaka bila „sunce“ i pri čemu je uz znojenje i nastalo već opisano razmišljanje, cesta je nastavila manje-više ravno, da bi iznenada pukao prekrasan pogled na ogromno jezero. U svemu tome najzanimljivije je bilo da je ovdje, u načelu ravničarskom kraju , cesta bila par desetaka metara iznad jezera, taman toliko da omogući lijep vidikovac.
Spustivši se do jezera, zastao sam da ga malo detaljnije razgledam. Bilo je stvarno impresivno vidjeti toliko veliku površinu mirne vode. Ta voda nije bila poremetila samo moju ravnodušnost, jer prema parkiranim autima i čak kamp-kućicama, dalo se zaključiti da ovdje neko nalazi i ribički raj preko dana , a sudeći prema tim kam-kućicama taj raj se protegne i na više dana.
Sama voda, kad sam joj prišao blizu na par pedalja, nije bila tako idilično plava kako izgleda iz daleka, dakle malčice mutljava, ali još uvijek više nego dovoljno čista da se čovjek u njoj okupa. No kako je igra sunca i oblaka sad bila na „oblaci“ zbog svježeg povjetarca i ona mrva želje za kupanjem se izgubila. Osim toga, današnji put je dugačak, pa trebam skromnije raspolagati s vremenom pauza pri putu.
Dobrodošlicu na ulazu u Kutini mi je nijemo, a opet impresivno i ni u kom slučaju neprimjetno, zaželio ogroman dimnjak Kutinske Petrokemije. Najveći kojem sam tako blizu pristupio.
U Kutinu sam ušao oko dva poslije podne te nedjelje. U gradu totalna pustinja što se tiče ljudi i ostalih živih stvorova, a sunce pritišće. Kao da je svako tko je mogao nekud otišao, a ovi koji su ostali, zavukli su se u svoje rupe i uživali u hladovini i miru nastalom zbog izbivanja onih koji su otišli. Trebala mi je samo nekakva pijača i srećom sam je našao u nekom većem kiosku koji prodaje sve i svašta, a između ostalog i ono što je mene zanimalo – hladni sok od 100% naranče. Nakon toga mi nije bio problem naći tihu hladovinu (igra sunce-oblak sad je bila na „sunce“) i dozvoliti si luksuz malo duže pauze.
U nastavku sam vozio beskonačnim redom kuća s lijeve i desne strane ceste. Srećom, cesta je bila vijugava pa čak malčice je i gore-dolikala, tako da je dosada bila tek minimalna. Ulaskom u Popovaču, oku mome pažnju plijeni kamena crkava koja kao da je teleportirana iz Dalmacije ili iz nekih drugih predjela gdje kamena ima za izvoz, za razliku od ovog ovdje područja gdje naći kamen u zemlji je ravno glavnom dobitku na lotu. Pa baš možda zbog te činjenice da je kamena crkva na mjestu gdje nema kamena, ona je izgledala mrvu privlačnije.
Na moju žalost, tadašnja privlačnost te crkve je zasjenjena drugom privlačnošću. Iznad crkve su se tiho i polako, ali zlokobno i prijeteće okupljali sve tamniji i tamniji oblaci. Da će pljusnuti, sada više nije bilo dvojbe, jedino je pitanje kada i u kojoj količini. Nastavio sam put praveći se blesav obzirom na oblake iako sam ih malo-po-malo ispod oka promatrao, istovremeno promatrajući kuće koje prolazim gdje sam pogledom tražio bilo kakvu nadstešnicu dovoljnu da pod nju stanem ja a i moj bicikl ako može. Odjednom sam sam sebe uhvatio kako mi uopće nije dosadno. Naprotiv! Istina nije bilo baš ni veselo ni opuštajuće. Ali što je tu je!
Pa ipak me je pljusak iznenadio, ili bolje rečeno zatekao.
Sa desne strane se polagano približavao oblak impresivan i po veličini i po intenzitetu tamne boje. Ovaj bi mogao pljusnuti. I to je učinio. Ali kojom brzinom! Nije prošlo ni 5(slovima:pet) sekundi a od čistu suhe situacije dobio sam pravi potop. Panično sam pogledao lijevo-desno i sa desne strane ugledao novosagrađenu, još neožbukanu i očigledno trenutno nenastanjenu, katnicu sa balkonom na katu te ispod njega ugledao nešto kao spasonosno sklonište u danoj situaciji. Stisnuo sam se uza zid ispod balkona širine metra, no kiša, nošena vjetrom, išla mi je pravo u lice tako da je donji dio mene kisnuo manje-više u skladu jačine vjetra koji je nosio kišu. Shvatih da me ovo sklonište neće baš puno zaštititi, stavih na sebe kabanicu, stisnuh zube i otrčah iza kuće a kad tamo ispred ulaznih vrata (zaključanih, jer odavno nema nikog kod kuće) ogromna nadstrešnica koju čini velika terasa na prvom katu. Vratih se po bicikl (bijah mi ga žao da kisne) i konačno se skrasimo na suhom. Iako je ova opisana transakcija mene i bicikla od jednog ka drugom skloništu nas ipak učinila (barem malo) pokislim. Ostalo je sada jedino čekati. A padalo je kao da je potop. Potoci vodurine bujicom su panično tekli tamo-amo po dvorištu i po cesti. Od živog stvora nigdje nikoga. Svi smo se zavukli u svako svoju rupi i čekali da ova kataklizma prođe. Nakon nekog vremena, kataklizmički pljusak je postupno jenjavao da bi na kraju prešao u običnu kišu, u početku jaču da bi i ona polako posustajala. I na kraju je sve stalo. Kad sam se, ni sam ne znam na koji način, uvjerio da je sve prošlo, izašao sam na cestu i nastavio putovanje. Oko mene se sve pušilo od isparenja, miris ljetnjeg pljuska odasvud se širio, a zakašnjeli potoci još uvijek su bili u potrazi za svojim vidom skloništa, mada su sada i oni to činili bez panike i nekako mirno i dostojanstveno, kao da su se postidjeli opće frke i strke u vrijeme pljuska. U svakom slučaju u zraku se osjećala ugodna svježina nakon one omare prije pljuska.
Potop me je uhvatio u Novoselcu, pa sada u nastavku puta dolazim do mjesta Križ. Cesta, ona glavna, ga zaobilazi podužim usponom. U nadi da ću proći s manjom uzbrdicom, a i da malo razbijem monotoniju putovanja, skrenuo sam u samo mjesto cik-cak uzbrdicom. Ne trebam ni napominjati da se tada i sunce pojavilo pa mi je omarom pokušavalo otežati uspon. Došavši do vrha, što je ujedno bilo i centar mjesta, uspio sam pronaći svoj put za nastavak putovanja, koji je sada, jasno, išao nizbrdo. Cesta je bila uska, toliko uska da nije bilo mjesta za crtu po sredini, ali je bila asfaltirana, pa uz gore-dolikanje u nastavku i uz zanimljive kuće usput, na kraju mi je vožnja bila i zanimljiva, te mi bi drago na ovu malu promjenu trase putovanja.
Postupno san napuštao kuća a s njima se i cesta stabilizirala u ravnici, no sa desne strane se opet pojavio zlokobni znak frke u obliku ogromnog sivog oblaka. Čula se i podmukla grmljavina kao da neka ogromna zvijer ima problema sa probavom. Ponadao sam se da ću bržom vožnjom pobjeći kiši (naivac!) no ta je trka bila unaprijed izgubljena. Počelo je polako da bi postupno prešlo u pravo jaku jesenjsku kišu. Stavio sam na sebe kabanicu, (njeno vatreno krštenje), jer je kupljena tek mjesec dana ranije. Kabanica je tipa pelerine, u sredini kapuljača koju stavim na glavi, odnosno na kacigu, a ona potom pokrije i mene i bicikl, tako da su mi ruke i upravljač pod njom. Iako mi je bila poskupa (300 kn / 40e), toliko me je oduševila da mi je čak bilo i zanimljivo voziti po kiši. Kad osjetim da mi je vruća i da bi se mogao znojiti, samo laktovima par puta zamašem, čime provjetrim područje između mene i kabanice, i tijelu ponovo postaje ugodno. Jedini mi je problem bio sa glavom koja se polako počela znojiti ispod kacige jer do nje nije dopiralo ovo provjetravanje
Kiša je padala nesmanjenom žestinom, svuda oko mene se nebo spojilo s tlom u obliku mutnog sivila. Bilo mi je jasno da ovo neće skoro stati, pa je trebalo iznalaziti dodatno rješenje situacije. Skrenuo sam u Ivanić-Grad i dovezao se do željezničke stanice. Tamo sam saznao da za 40-ak minuta imam vlak za Zagreb i to onaj koji ima prostor za bicikl. Priznajem u situaciji velikog malodušja koje je posljedica kiše koja me ubila u pojam, ovako brzo naletjeti na vlak i to još na koji legalno mogu biciklom, malo je moju dušu povratilo iz mrtvih.
Obrisao sam se, presvukao u suho i čekao promatrajući kiši koja je likujući i smijuckajući mi se u lice, neumoljivo padala. Ali sam bar sada na suhom.
Dolaskom vlaka ubacio sam bicikl i sebe u zadnji vagon. Vagon je bio dugački, četveroosovinski, a kraj jednog od dva ulaza, umjesto WC-a kraj ulaznih vrata bio je kvadratni metar slobodne površine. Na stropu vagona iznad te površine su bile dvije kuke za objesiti bicikl. Eto, uz malo truda sve se može.
Vješalice za bicikle, a ponekad, mada ne daj bože, i za očajne bicikliste
Ugurao sam svoj bicikl ne vješajući ga, pa sam kroz vrata promatrao tračnice i okoliš kojim upravo prođosmo, vlak i ja. Bilo je nečeg čudnog i psihodeličnog leđima okrenut u smjeru vožnje i promatrati ono što smo već prošli. Sjetih se svog djetinjstva i moje mame koja nije podnosila sjediti u vlaku leđima okrenutim u smjeru vožnje i promatrati putovanje.
U Zagreb sam došao u pola sedam, taman kad je kiša prestala. Dvadesetak minuta kasnije bio sam u stanu kod sina koji me je sažaljivo promatrao, jer koliko se god trudio, tragove pokisnutosti, i tijela i duha, nisam uspio sakriti. Ubrzo nakon obilnog tuširanja u toploj vodi uspio sam vratiti živost i tijelu i duhu. Još je bilo rano za odlazak u grad, pa sam sjeo na trosjed i dokono promatrao nešto na televizoru. Malo po malo kapci su mi postali teži i teži, da bi olovnu težinu dobili kad mi se sin uredio za izlazak. Vidjevši me takvo škiljavog odustao je od planiranog ludog provoda i prije mene, na što sam mu bio zahvalan. Ugrijanost nakon tuširanja, večera i na kraju meki trosjed su bili čari na koje moj duh nije mogao odoljeti. Ubrzo sam zaspao kao mala beba, usprkos pola stoljeća koje nosim na plećima.
DAN DRUGI
Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Ustao sam već u šest sati, nešto prezalogajio, pozdravio jutarnji Zagreb sa balkona na osmom katu i polako krenuo na put. Danas mi je u planu bilo dosegnuti do Virovitice.
Prvo se trebalo iskopeljati iz Zagreba i njegove gužve, pa makar to bilo u rano jutro ponedjeljkom. Puno stajanja pa kretanja, pazi lijevo, desno, naprijed, nazad. I sve to ide spooooro. Jedva sam dočekao da dođem do Sesveta. Tamo sam konačno skrenuo sa prometnice prema Dugom Selu, pa u lipovoj hladovini stao, odnosno sjeo, malo odmoriti.
Nakon odmora krenuo sam, kako je ovdje zovu „starom Varaždinskom“ cestom i promašio skretanje za Vrbovec. Kako mi je promaklo skretanje desno ni sam ne znam, pa sam skoro 10-ak km pretjerao bez potrebe. Ali da to nisam učinio ne bi vidio nešto za što nisam znao da uopće postoji – farma pasa.
Sad sam trebao sa Varaždinske preći na Bjelovarsku cestu. Prvo sam se penjao u šumu, onda se spustio u neko bespuća, pa prošao pored 2 (slovima: dvije) kuće, da bi na moje opće iznenađenje banuo ravno u shopping centar Outlet sv. Helena.
E pa svašta. Ja, koji bi radije da sam u nekoj pustopoljini gdje nema ni kučeta ni mačeta, pa je zato okolina već desetljećima takva kakva jest, naletim na zadnje što me zanima u životu. Ali zato moju životnu suputnicu zanima. Bilježeći zdanje centra fotoaparatom, već unaprijed sam se sladio svojom samouvjerenošću kada joj budem pokazivao snimke. „Ne znaš gdje je Outlet sv. Helena!? Pa to čak i JA znam!“ Jasno prešutit ću joj sadašnji osjećaj da je ovo što vidim zadnje što želim vidjeti.
U nastavku prema Vrbovcu prolazio sam kroz sela vrlo jake poljoprivrede. To sam zaključio prema traktorima i njihovoj opremi koji su se muvali ili cestom, ili po njivama ili su odmarali u dvorištima. U selu koje se, čini mi se, zvalo Gaj vidio sam tako raskošni prodajni centar traktora i svega uz njih da mi je izgledao kao Zagrebački Auto show za traktore. Ima se, ima se u ovim krajevima.
Vrbovec mi se učinio puuuuno manjim nego što sam očekivao. Valjda zbog medijske eksponiranosti u obliku svojedobne afere sa PIK Vrbovcem, ime tog grad(ić)a se na široko i na daleko raširilo tako da ga je, barem meni, činilo bitno većim nego što jest. A ako nije veli to ne znači da je ništavan. Naprotiv! Dobro očuvana kula u centru grada, barokna crkva s. Vida, lijepo uređena pješačka zona i sve to skupa dodatno uljepšano veselim srednjoškolcima koji su grad učinili življim i poletnijim nego što to on, vjerovatno, jest.
Nakon opraštanja s gradom u koji sam se prvo razočarao (zbog veličine) a potom oduševio (zbog vesele mladosti) putovanje sam nastavio širokom magistralnom cestom za Bjelovar. Krajolik je ovdje blago brežuljkast, a sunce se trudilo dodatnim grijanjem iskupiti za jučerašnji potop, pa sam stalno gasio žeđ i brisao znoj s lica svoga ( a i ostalih dijelova tijela, da ih sada pojedinačno ne napominjem). Promet je bio gust i brz s mnoštvo kamiona i šlepera. Jedno vrijeme sam ih trpio, no kad mi je dozlogrdilo tražio sam u auto-karti alternativu. I našao sam je u mjestu Haganj gdje sam ultra uskim cestama, ali ipak asfaltiranim nastavio putovanje u miru i tišini. Jest da sam gubio na vremenu, jer sam skoro na svakom križanju vadio svoju kartu i pokušavao prokužiti odgovor na vječno pitanje „Kud sad!?“, ali promet je bio apsolutna nula, krajolik posebno zanimljiv. Standard sela kroz koje sam prolazio bio je osjetno ispod onog prije Vrbovca, ali su ta sela u toj nekoj oskudici i skromnosti bili meni na neki način toplo privlačni.
Tabla Bjelovar!!! Konačno! Vrijeme mi je prosto curilo i izmicalo iz ruku. A još sam i gladan. Zato sam to prvo riješio u nekoj piceriji, gdje sam uz picu i pivo sa zebnjom zaključio da do Virovitice imam 70-ak km bez obzira u kojoj varijanti. I to još preko Bilogore. A blizu je šest sati. Zato nazvah kolegu u Virovitici pa svoj dolazak najavih oko 10 sati. Ah, što je tu je, bar nema kiše. Kad sam se tako umirio, krenuh u kratki obilazak grada odnosno centralnog parka. Bit će da sam, usprkos osjećaju da kasnim, ipak u ovaj grad stigao koji dan prerano jer se pripremala velika fešta. Bar sudeći po veeeelikoj posudi u kojoj će se pripremati neka kotlovina ili nešto slično.
Napustih grad požurivši se i nastavih putovanje. Brežuljkasti krajolik se nastavlja i dalje, pa slijede uzastopna gore-dolikanja, na izlasku iz grada strmija i duža, da bi postupno smanjivali i dužinu i strminu. I na nekom od strmijih uspona na izlasku iz grada zazvoni mi mobitel. To je moja draga, koja se zaželjela čuti moj glas i ospokojiti se kad joj kažem da sam živ i zdrav. Na kraju, u posljednjim sekundama razgovora, napomene mi da majstor, koji nam sređuje etažno grijanje u stanu, umjesto prekosutra, kako je ranije dogovoreno, u naš stan dolazi sutra bušiti, rezati, lemiti, spajati….pa eto bilo bi dobro da i ja svojim prisustvom uveličam tu manifestaciju. Dakle promjena plana. Kratko, tek toliko koliko je potrebno, glumio sam povrijeđenu taštinu, a u sebi odahnuo jer je, eto na čudan način riješen problem vožnje do Virovitice. Obzirom da od Bjelovara do Požege ima oho-ho, dogovorili smo se da se u pola osam nađemo u Daruvaru na Lidlovom parkiralištu. A to je nekih 50-tak km. Odjednom sam dobio dodatnu snagu i motivaciju. Tih gore-dolje 50 i više km prešao sam za dva i pol sata sa odmaranjem i došao na navedeno parkiralište pet minuta iza moje supruge. Dobro usklađivanje pojedinih vožnji.
Na kraju bi se moglo reći totalna zbrka oko planiranja i ostvarenja planova. Možda je sve to bilo iskušenje moje upornosti/zadrtosti!? Pogotovo vezano za ovu tradiciju odlaska u Zagreb. Možda. No ostao sam i dalje uporan/zadrt i slijedeće godine ponovo se uputio na putovanje u cilju održavanja te tradicije.
Sad kad ste sve pročitali, ove, a i ostale, slike s ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Post je objavljen 16.01.2011. u 08:51 sati.