Stranac 1
Točno u četiri sata i deset minuta tog toplog svibanjskog poslijepodneva, kako je i bilo dogovoreno, vrata se otvore i u prostoriju uđe Predsjednik. Svi prisutni, sedmorica muškaraca, koji su do tada međusobno potiho razgovarali, okrenu se prema Predsjedniku, a Predsjednik prijazno klimne i pokaže na udobne stolice poslagane duž dugačkog stola, na kojemu je bila servirana kava, sendviči, kolači.
- Smjestite se, gospodo. I poslužite se. Ova hrana nije poslužena da bi samo služila kao ukras.
Prisutni se nasmiješe i lagani žamor, koji je odavao olakšanje prisutnih, vine se prema visokom stropu. Napetost je bila razbijena.
- Kad vidim Haydena - nastavi Predsjednik šaljivim tonom, ali mu je pogled bio sasvim ozbiljan - uvijek se uplašim da nam prijeti neka opasnost iz svemirskih dubina.
Prisutni se uljudno nasmiju Predsjednikovoj dosjetki, ali lica im nisu odavala veselje, zabrinutost ju je potisnula.
- U redu! - čvrstim glasom reče Predsjednik, zavali se u udobnoj stolici i prekriži ruke na grudima. - Počnimo. Shvatio sam da se nešto dogodilo što zahtijeva moju konačnu odluku. Točno?
- Točno, gospodine Predsjedniče - odgovori šef NASA-e blago se nagnuvši naprijed. - Nismo htjeli odlučiti sami. Ali mislim, da bi bilo najbolje početi sasvim iz početka. Tako da svi prisutni imaju potpunu sliku događaja.
- Zato sam i zakazao sastanak u ovo vrijeme - reče Predsjednik. - Danas nemam više nikakvih obaveza. Potpuno sam vam na raspolaganju.
- Hvala, gospodine Predsjedniče.
- Da čujemo.
- Svi ste čuli za naš program "Skok" - re Hayden, svakog prisutnog pritom pogledavši u lice.
- Posjet asteroidu - reče Ferguson, Predsjednikov savjetnik. - Što je s tim?
- Sve je počelo otkrićem - reče Hayden i pokretom pokaže na plavokosog mladića. - A za otkriće je zaslužan astronom Harris, ovaj mladić ovdje.
Harris, trideset i dvogodišnji mladić, pod upitnim pogledima svih prisutnih, nervozno se promeškolji. Bio je daleko najmlađi među prisutnima i bio je i te kako svjestan toga. Svaki od prisutnih, po godinama mu je mogao biti otac. Pritiskala ga je ta činjenica.
- E, pa, Harrise - reče Predsjednik ljubazno - imaš našu pažnju.
Harris duboko uzdahne i klimne, a misli mu jurnu svjetlosnom brzinom u prošlost, u onu prohladnu ožujsku noć ...
... kad je prvi put shvatio da gleda u nešto neuobičajeno, nešto novo. Motreći kroz moćan teleskop nepoznati objekt, nije mogao povjerovati kako se ovo zbilja događa. Ako je u pravu ... ako je otkrio novi, sasvim nepoznati asteroid ... nije se usuđivao dalje razvijati misli. Zabranio je samom sebi nadati se. Fotografirati će taj dio neba, kao što ga je fotografirao već nekoliko noći za redom, pa će sutra usporediti fotografije. Ali je već duboko u sebi znao što će ugledati. Pokaže li se sutra na svježoj snimci neba ono što je naslućivao da će pojaviti, biti će to konačna potvrda. Da je otkrio novi, svima nepoznati asteroid. Ako je to asteroid.
Harris je otišao kući, dok je uzbuđenje raslo u njemu i jedva je dočeo sutrašnju noć, da bi ponovo mogao kroz teleskop pogledati u onaj dio noćnog neba koji ga je već nekoliko noći za redom strastveno zanimao.
Nije se prevario, naravno. Na fotografijama se sasvim jasno primjećivalo da se asteroid kreće, da se približava. I da je nepoznat. Sad je već o asteroidu razmišljao kao o svom asteroidu. Ako je to asteroid, oprezno je počeo dodavati misao, svaki put, kad bi razmišljao o nepoznatom strancu iz dalekih crnih dubina.
Samo ga je jedna stvar bunila, gotovo ljutila: zar je moguće da ga nitko nije vidio do sad? Taj njegov asteroid. Ili, zar je moguće da nam prvi put dolazi u posjetu? I da zbog toga nije zabilježen?
Harris se naljutio na samog sebe i svoje misli koje su ludo skakale svemirskim prostranstvima, pa čak i kroz vrijeme. Privuče telefon i okrene broj kojeg još nikad nije okrenuo.
- Prijavljujem novi asteroid, sasvim nepoznat, dugačak otprilike 100 kilometara, koji će proći pored Mjeseca na razdaljini od približno 500 000 kilometara - reče monotono i vrlo dobro znajući na kakav će doček naići.
- Šališ se? - dopre do njega glas šefa Kenta.
- Ne, gospodine.
- Što je onda u pitanju?
- Ono što sam rekao - odgovorio je mirno. - Znam sve prigovore koje će te prosuti ispred mene. Ali nešto se veliko kreće prema Mjesecu. Fotografije to sasvim lijepo i jasno pokazuju. Već tri noći za redom promatram. Nisam paničar. Izračunao sam da će, nastavi li se ovom brzinom približavati i ne mijenjajući putanju, za što ne vidim razloga, proći pored Mjeseca za šest dana na udaljenosti ...
- 500 000 kilometara! - prekinuo ga je Kent. - U redu, Harris. Ne govori nikom ništa. Smjesta dolazim.
- Sumnjam da je asteroid - rekao tri sata Kent kasnije: prije toga pažljivo je pregledao sve snimke koje ispred njega položio Harris. - Ako jest, onda je potpuni stranac. Odakle li sad odjednom dolazi? Velik je, čini mi se da si pravilno zaključio, oko 100 kilometara, a i sam znaš ...
Ostavio je nedovršenu rečenicu. Nije bilo potrebe završiti je. Harris je znao, kao što su i svi ostali iz struke znali, da se zna za točno 238 asteroida većih od 100 kilometara i svi su kategorizirani. Vjerovali su da su to svi. Vjerovao je i Harris. Do sad. Do pojave ovog stranca.
- Pa dobro! - rekao je Kent ustajući, bilo je točno dva sata poslije ponoći i pružajući ruku Harrisu. - Čestitam na otkriću! Jer ovo jest otkriće, ma što da jest ovo što nam se približava.
- Hvala - odgovorio je sretno Harris, stežući ruku Šefa, zamišljajući lice Ann, svoje djevojke: sve će joj reći dok budu uživali u jutarnjoj kavi. - Što dalje?
- Što dalje? - ponovio je Šef. - Obavijestiti ću NASA-u. I još poneke ljude koje moram obavijestiti. Koji moraju znati. Naravno, obavještavati ću te o svemu, Harris! Nećeš biti isključen. Još jednom, primi moje čestitke.
Harris se nasmiješio, a misao, kako je ovo najvjerojatnije najsretniji dan njegovog profesionalnog života, nije ga napuštala.
Harris se smiješio i sad, dok je to govorio maloj i odabranoj skupini, jednostavno nije mogao suspregnuti smiješak.
- Tako je počelo, gospodine Predsjedniče - reče, a smiješak mu je polako zamirao na mladom licu. – To je moj dio priče. Ostalo će vam drugi reći.
- Čestitam na otkriću - reče Predsjednik i ljubazno klimne. - Ne događa se često, zar ne?
Harris ne odgovori: pravilno je procijenio da se to od njega ni ne očekuje. On je ispričao svoj dio priče. Na redu su drugi.
(nastavlja se ...)
Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 13.01.2011. u 16:24 sati.