Pregled posta

DAN 44, 07.01.2011. – Jedno dobro djelo i laoska hitna pomoć (Luang Prabang, Laos)

Bude me bubnjevi budističkih hramova. Zvukovi dolaze iz raznih krajeva grada i međusobno se preklapaju. Daju mističnost ovome gradu. Gledam na sat. Četiri je. Okrećem se na drugu stranu ne bih li uhvatio još koju minutu sna. Bubnjevi nastavljaju u pozadini.
Na nogama u 04:45. Iznenađen sam da sam se uspio postaviti na noge u ovako rane sate. No, čovjek je jednom u Luang Prabangu, a taj jedan put ne valja propustiti tak bat. Ovaj događaj se zbiva svakodnevno po cijelom Laosu, ali zbog broja hramova u Luang Prabangu i romantičnoj atmosferi ovog gradića, tak bat u Luang Prabangu je poseban doživljaj. Svakog dana u zoru redovnici u svojim haljama boje šafrana izlaze u skupinama iz svojih hramova i bosi tiho prolaze glavnim gradskim ulicama. Jedino što nose je na jedno rame obješena manja zdjela za milostinju u koju se stavlja hrana. Za budističkog redovnika tak bat je simbol siromaštva i poniznosti, a za budističkog vjernika koji redovniku udjeljuje hranu, to je način da si na nebu osigura duhovnu peticu. Za turista je nažalost tak bat postao turistička atrakcija i mnogi dolaze s fotoaparatom prebačenim preko ramena u nadi da će ubaciti fotoobjektiv pred redovnikovu facu i osigurati si fotografiju za pamćenje. Stoga odlučujem ne biti poput tih neupućenih i ravnodušnih turista i svoj fotoaparat ostavljam u hotelskoj sobi.
Vani je još mrkli mrak dok hodam prema dijelu glavne Sisavangvong ulice gdje je koncentracija hramova najveća. Polako se dani. Na pločniku na prostiračima već se skuplja lokalno stanovništvo, ali i poveći broj turista, u iščekivanju procesije redovnika. Mnogi turisti naravno s fotoaparatima. Namjeravam s druge strane ulice u tišini promatrati ovaj za mene nesvakidašnji događaj. Ali u trenutku kada sam promatrao gdje bih se najbolje mogao stacionirati, grupica starijih Laoćanki nudi mi da sjednem na jedan od prostirača i sam aktivno sudjelujem u događaju. Ostajem zatečen i nisam se baš dobro snašao jer se par sekundi kasnije već nalazim na prostiraču s dvije posudice, a Laoćanka mi iz ruke vješto uzima 20000 kipa. U jednoj posudici od bambusa nalazi se kuhana ljepljiva riža, a u drugoj slatka kuhana ljepljiva riža zamotana u listove banane.
Malo iza šest primjećujem na kraju ulice narančastu kolonu. Tiho, meditativno i bosi dolaze redovnici iz prvog hrama. Postoji točno određen redoslijed hramova. Gledam lokalce i oponašam njihove pokrete. Prstima jedne ruke od ljepljive riže pravim loptice i polako ih stavljam u zdjele prolazećih redovnika. Prethodno valja tom milostinjom dotaknuti vlastito čelo i nipošto gledati redovnike u oči.
Redovnici su različitih uzrasta, oni stariji obično predvode kolonu svakog hrama, dok se oni najmlađi obično nalaze na začelju.
Turisti neumorno blicaju fotoaparatima iako su na razne načine redovnici unaprijed zamolili da se to ne čini. Korak naprijed čine dvije Azijatkinje, koje bi mogle biti Kineskinje, Koreanke ili Japanke, a koje sa svojim masivnim modernim fotoaparatima trče uz jednu od kolona redovnika i uporno im nabijaju fotoobjektiv u lice. S flashom naravno.
Trideset minuta kasnije izredali su se redovnici svih hramova i grad može započeti novi dan. Nadam se da sam ovim činom na nebu osigurao koju peticu.
Deset sati. Na nogama. Drugi pokušaj. Isprva pomišljam da sam samo sanjao narančaste kolone redovnika i ljepljivu rižu i turiste s fotoaparatima. Ali znam da nisam.
Rentam skuter jer danas namjeravam posjetiti neke hramove koji su izvan centra. Ali prvo ne posjećujem nikakav hram, već Ock Pop Tok Living Craft Centre gdje lokalne žene od svile prave razne predmete. Položaj uz samu rijeku Mekong je fenomenalan i osim samog centra svile, tu je i novootvoreni guesthouse s prekrasno dekoriranim sobama s frontalnim pogledom na Mekong, a posve razumna cijena od 75 dolara za dvokrevetnu sobu garant je da će ovaj mali biser ubrzo biti razgrabljen. Tu je i cafe bar s istim onim fenomenalnim pogledom na rijeku i upravo zbog njega sam ovdje jer u njemu serviraju jedan posve neobičan čaj. Riječ je o čaju od govana svilenog moljca. S oba oka na Mekongu, a ne na šalici čaja, pokušavam skupiti hrabrosti da povučem prvi gutljaj. Nesvjesno ipak pogled znatiželjno bježi prema šalici čaja. Voda je tamno smeđe boje, a u njoj pliva pokoje govance svilenog moljca koje se provuklo kroz sito. Odlučujem se za gutljaj. Pa još jedan. Čaj od govana zapravo nije loš. Recimo da je sličan crnom čaju s laganom popratnom aromom mente. Kupujem paketić govana svilenog moljca za doma. Znam da će moji prijatelji to znati cijeniti...
Par hramova i jedan pho kasnije nalazim se već na cesti koja od Luang Prabanga ide na sjever. Na jednom od kamenih miljokaza smještenih uz rub ceste, kakve smo mi znali imati jako jako davno, stoji 'Boten 300km'. To je posljednje mjesto u Laosu prije prelaska kineske granice. Ovim putem ću proći za par dana.
Umjesto te glavne ceste odlučujem se prebaciti na neku sporednu. Ubrzo mi se pruža prilika. Skrećem na malu zemljanu cestu prema nekim selima. Mogao bih se kladiti da ovdje nisu dugo vidjeli stranca. Polako nastavljam cestom prepunom rupa i s pokojim opasno virećim kamenom. Razmišljam da nastavim do prvog sela, popijem tamo koje piće, malo fotkam i vratim se u Luang Prabang.
No, Fortuna je očito imala druge zamisli. I desetak minuta nakon skretanja na zemljanu cesticu, skuter se opasno zanjihao, upao u rupu, zapeo za vireći kamen i mene izbacio poput konj svog jahača iz sedla. Digla se prašina. Oko mene se zaustavljaju ljudi na motorima i biciklima. Nitko ne zna ni riječi engleskog, ali svi se trude pomoći. Mene hvata lagana nesvjestica, ali uspijevam se pridignuti. Krvarim na nekoliko mjesta. Odjeća mi je sva razderana. Skuter je na kraju najbolje prošao, pas mu mater.
Na mom skuteru jedan srednjovječni Laoćanin vozi me kilometar nazad u policijsku akademiju. Prekidam partiju petanquea ili boćanja koje su Francuzi donijeli u Laos, a koji je vrlo popularan. Svi mi prilaze pomoći. Nude mi slane vode, stavljaju me na ležaljku, trude se da mi bude što udobnije. Još uvijek ni riječi engleskog. Dolazi dežurna medicinska sestra jer, s obzirom da je riječ o policijskoj akademiji gdje non-stop rukuju oružjem, medicinska sestra uvijek mora biti u stanju pripravnosti. Djevojka od možda tek 18 godina ne ulijeva puno pouzdanja, ali nježno mi čisti ranu antibakterijskom tekućinom i stavlja zavoje. Krvarenje se smanjuje.
Na ležaljci sklapam oči i pokušavam ne razmišljati. Ali teško je ne razmišljati. U ovakvim trenucima bih volio da sam jedan od onih šafranovaca i da posjedujem umijeće meditacije. Ostali nastavljaju s partijom petanquea.
Mislim da je prošlo dobrih sat vremena kada dolaze po mene iz kompanije u kojoj sam unajmio skuter. Već sam došao k sebi i tip iz Naluang Rentala vodi me na hitnu pomoć. I da stvar bude još ironičnija, ne vozi me u automobilu, kombiju ili kamionu, već na stražnjem sjedalu istog onog skutera koji me sjebao.
Prva pomoć u Laosu. Prva pomisao – nikada više neću ništa loše govoriti protiv naših bolnica i prvih pomoći. So help me God. Par drvenih baraka jedna pokraj druge, svaka širom otvorenih vrata i prozora da se bakterije i virusi još malo počaste ako dosad nisu stigli. Moja baraka od kojih pedeset kvadrata ima nanizanih 21 krevet. Tako je to kada si u jadnoj situaciji – brojiš krevete u sobi. Većina je prazna. Nisam siguran da li su uvijek takvi jer im od loše usluge ne dolaze pacijenti ili im je upravo odapelo pola hitne pomoći. Ni jedna ni druga stvar nije baš sjajna. Na ulaznim vratima stoji izvješen cjenik usluga na laoskom jeziku. Na vrhu nešto najskuplje stoji 100000 kipa. Kako idemo prema dnu, cijene se spuštaju do 10000 kipa. Nadam se da mi neće trebati puno ovih stotisućica, bez obzira što one bile.
Oko mene se skuplja cijeli okolni svijet. Stranac u mukama je dnevna atrakcija. Nekoliko ih se nagurava oko kreveta, drugi vire kroz otvorene prozore. S osmjesima na licima.
Dvije mlade medicinske sestre i doktorica (btw najzgodnija Laoćanka koju sam vidio na ovom proputovanju kroz Laos) ponovno mi čiste rane. Alkoholom. Na milijun sam muka. No, vrlo su profesionalne i preda mnom otvaraju novi pribor. A kad sam pomislio da bi mukama mogao biti kraj, slijedi obrada najteže rane. Na podlaktici lijeve ruke duboka je rana koju treba šivati. Jedna od sestra već ima iglu i konac u ruci.
«Ček malo. A anestezija?», pitam izbezumljeno.
Na nekakvom pigin engleskom objašnjavaju mi da inače ne koriste anesteziju. Ok, čuo sam da Laoćani imaju visok prag tolerancije boli. Ali ja nisam fuckin' Laoćanin. Ja sam stranac, mamina maza. I želim lokalnu anesteziju! Izvan sebe sam. Prošlo je dobrih 15 do 20 minuta mlataranja jednom zdravom rukom i jednom zdravom nogom da odnekud napokon donesu iglu s tom Bogom danom tekućinom – lokalnim anestetikom.
Dalje je sve išlo po loju. Tri šava (neplanirani suvenir iz Laosa), cjepivo protiv tetanusa i čitava paleta pilula koje dnevno moram piti sljedećih nekoliko dana, a za koje sam mislio da ih toliko piju samo beznadni slučajevi koji tako samo nakratko odgađaju ono neizbježno – susret sa svojim Stvoriteljem.
Ja se ne predajem. Par ozljeda, poput rascjepanog palca lijeve noge, oguljene kože na gležnju i koljenu iste, oguljene kože na lijevoj strani prsa, podlaktica lijeve ruke s tri šava i gotovo posve skinuti sloj kože na nadlaktici iste te oguljena koža na dlanu desne ruke, neće me dovesti do toga da prekinem ovo putovanje. Shit happens i ovog se puta sranje dogodilo meni. Onaj gore mora da se dobro zabavlja.