...malo je falilo...škare u ruci, gledam u zrcalo...Ipak...samo malo šiške. Uvijek se sjetim tvog pogleda kada sam došla od frizerke, sretna s novom, jež frizurom...i komentara: "Svašta!" O.K. boja je tamnija, ali...bijele se ne vide...i više mi se sviđa nego kad frizerka kemija. A lijepo sam joj rekla da pazi jer u mojoj čupavosti ima šarenila - od bijele do crne...a i crvene...E da, zato sam jedno vrijeme bila više crvena nego plava. Kosa, raste, raste,...zadovoljna sam. Jedino što sada opet najavljuju da će biti in ravna kosa...O neeee! A ja se taman pomirila s mojom čupavom.
Nekako...teško mi priznati, ali...nisam baš dobro. A opet, sram me priznati da nisam zadovoljna...Ljudi ostaju bez posla svakodnevno, puno je onih koji rade a ne primaju plaću...Onda sama sebi kažem da mi je bolje da šutim. Zdravlje je relativno o.k. Dobro, nisam bila po nalaze...idem u četvrtak na pregled pa ću i njih pokupiti...Plaća je redovita i nije loša...A ono što je najvažnije, mališi su zdravi, dobri su, pažljivi, lijepo se slažu, slušaju me, maze i paze...Još su mali da bi razumjeli neke stvari, a opet ne mogu baš sve sakriti od njih. Imaju djeca te neke svoje radare...Najteže mi je kada mali muški suznih očiju pita kada ćemo na put, želi didi na grob, upaliti svijeću...I ja bih željela češće doći, ali...daleko je...Žao mi je i jedine...sama je, godine i bolest stišću...
Ima i lijepih stvari...onih sitnica koje me, još uvijek, vesele, izmame osmijeh...Dobila sam danas opet nagradu...još jedna knjiga...baš sam se obradovala, iako u zadnje vrijeme ne čitam puno...teško mi je jer me malo oko zeza, a na poslu non-stop buljim u ekran...
Dragi tata,
fališ mi jako, jako...i u snovima mi fališ...nema te dugo, dugo...predugo.
Post je objavljen 11.01.2011. u 21:16 sati.