Marketing
Dok sam čitala priču jednog fratra, mislila sam kako je pomalo banalna da bi bila podloga za nešto što je opće važno...djelomično sam bila u pravu... priča je bila banalna, ali ono što je iza nje slijedilo, nije bilo:
Za ono što smo dužni učiniti, nemojmo očekivati ili tražiti pohvalu i zahvalu...od nas se traži da postignemo osjećaj ravnodušnosti, bilo prema pohvali bilo prema kritici, a to je mnogima jako teško...
Pohvala bi trebala biti samo potvrda da nešto činimo kako treba, no najčešće se pretvara u duhovnu hranu neduhovnih ljudi, koji čine stvari kako bi "zaradili"...
Fratar te ljude naziva "duhovne ruševine" koje ne djeluju iz dubljih i svetijih pobuda i motivacija, već iz čiste želje za samoisticanjem, misleći da i Bog na taj način "broji zasluge"...još ih naziva i ovisnicima o pohvali...
On misli kako prihvatiti kritiku, pak, ne znači bezpogovorno prihvatiti tuđe mišljenje...kritika može biti dobar instrument usavršavanja...ne treba biti "lažno ponizan", kaže fratar, i tuđu kritiku smatrati Božjom objavom - mada može i to biti - već uzeti je kao poticaj za razmišljanje o ispravnosti čina koji je bio kritiziran...
Često puta čovjek kritiku nagonski odbija i niječe jer je uvjeren da je zlonamjerna...no, kritika, misli fratar, ako nije zlonamjerna, je dobar pokazatelj da možda ipak to što činimo i kako činimo, činimo iz nekih sebičnih razloga...kad bismo gledali na taj način, kritika bi bila naš instrument i naša pomoć, a ne, kako to često mislimo, zlokobno prigovaranje...tako razmišljaju oni koji su slobodni, bez osobnih interesa...
Post je objavljen 11.01.2011. u 10:12 sati.