Marketing
Promina et kontramina
Di ćemo? – nadvilo se tog nedjeljnog jutra strašno pitanje nad našim glavama, pitanje koje je u sebi sadržavalo dramatičnu ozbiljnost situacije kao i dalekosežnu odgovornost za blisku budućnost.
-Nemam pojma – bio sam odlučan i rezolutan.
-Mogli bi na neko misto koje nam nije daleko, di se možemo prošetat, a da nije sad baš neka popločana šetnica uz more...
I onda sam razmišljao, razmišljao... i dosjetio se, pokrenuo stroj profesora Baltazara, prosuo kap iz epruvete i slavodobitno izjavio:"Idemo za promjenu malo na Prominu, tamo nikad nismo bili!"
U tili čas, preko Planoga, Prgometa, Unešića i Drniša, na cesti prema Oklaju, negdje prije Trbounja zapazili smo putoznak zanimljivog sadržaja.
To je to!
Nakon nešto više od dva kilometra puta stigli smo pred selo zvano Lišnjak u kojemu asfalt posve neodgovorno iščezava, a kao privlačnu alternativu nudi nam se pet kilometara makadama do planinarskog doma.
Ne hvala, gospodine McAdam, pet kilometara pješačenja za nas je danas sasvim prihvatljiva cijena!
Već na samom početku našeg puta pozdravili smo stado simpatičnih krava muzara koje su znatiželjno pogledavale prema čudnim svatima, to jest – nama.
Pokušao sam visprenom pošalicom razbiti neugodnu tišinu - Heeej kravo, jel' ti to na ušima OIB ili JMBG?
Krava je jednostavno blenula u mene k'o tele u šarena vrata, a tamo negdje iza jednog hrasta čulo se nervozno hroptanje alfa-bika kojemu moj smisao za humor nije baš najbolje sjeo...
Stoga smo malo bržim ritmom zađipali uzbrdo ne želeći dodatno remetiti nedjeljnu siestu glavnog i odgovornog...
Promina, u planinarskom smislu, nije najblaže rečeno – odviše popularna planina, izdvojena iz gorskih lanaca Velebita, Dinare i Svilaje, doima se poput ogromne usamljene piramide koja se nadvila iznad ravnice Petrovog polja i miljevačkog platoa.
Svojim rudnim i vodnim bogatstvom, te geološkim sastavom atipičnim za dalmatinske planine, kao da s dozom ozbiljnosti i mudrosti želi poručiti mlađahnim krškim ljepoticama – e dico dico, vi se još niste ni rodili kad sam ja stajala ovde na istome mistu...
Planinarska staza na nekoliko mjesta presjeca makadamski put, a uspon je vrlo blag i nezahtjevan, pogodan čak i za izletnike nenavikle na planinarske pothvate.
Nekih pedesetak minuta nam je trebalo do izvora pitke vode zvanog „Mali točak“.
Sasvim u skladu s imenom, tu je i mali točak iliti kotač kako vam drago, ali meni se čini da se ovaj toponim u stvari treba izgovarati kao toooočak, dakle mjesto na kojem se toči voda. Jesam li u pravu, nemam pojma, morat ću malo dublje uroniti u tu problematiku hm...
Desno od malog točka nastavlja se makadam, a s lijeve strane se odvaja staza s kojom smo propješačili još dvadesetak minuta do planinarskog doma. Istina, na jednom dijelu smo imali grdnih problema s blatom koje nam je htjelo progutat naše gojze i nije se ni najmanje obaziralo na naša upozorenja o postblagdanskoj dijeti.
Tako smo u ne baš reprezentativnom izdanju banuli na vrata planinarskog doma u kojem smo na opće iznenađenje ugledali Vedrana, našeg kolegu iz sad već o-ho-ho davne Mosorove planinarske škole i njegovu prijateljicu Helenu, simpatičnu Slavonku koja se skrasila u Zadru. Njih dvoje su se do doma popeli s druge strane planine, iz Siverića, tako da smo svi zajedno dobro apsolvirali prominske smjerove.
Od domara smo saznali da bi do najvišeg vrha planine imali još otprilike sat hoda, ali mrgudni oblaci koji su se nadvili nad Čavnovkom i njezinih 1148 metara nad morem, spontano su nam dali do znanja kako i nije neophodno baš svakog puta jurišati na vrhunce. Pogotovo još kad smo čuli da se na samom vrhu planine osim dražesnih antena, stupova i odašiljača nalazi još i neutvrđen broj minsko-eksplozivnih sredstava zaostalih iz posljednjeg (nadajmo se i konačno - zadnjeg) rata.
Općenito, o tom razminiranju se u posljednje vrijeme veoma malo govori, kao da je to već polako zaboravljen slučaj. Ne želim griješiti dušu pa izjavljivati kako je petnaest godina nakon završetka rata, ukupna površina s koje su zauvijek uklonjene mine - sramotno mala, ali eto, već godinama prolazim pored istih minskih polja i ne vidim da se išta mijenja na bolje. Dobro, ako još mogu nekako i prihvatiti da razminiranje u planinama nije prvi prioritet (iako bi, ako se već toliko kunemo u turizam svakako trebao biti), ali u jednako očajnom stanju su minska polja neposredno uz naseljena mjesta, prometnice, eto samo između Žitnića i Sedramića „posijano“ je na stotine tabli sa zlokobnim mrtvačkim glavama.
I tako to već godinama stoji, a vidljivog pomaka – nema!
Ah da, naši glavonje vazda imaju bitnijih problema, još najbolje da ih sad, u izbornoj godini uznemiravamo s takvim minsko-eksplozivnim tričarijama.
U svakom slučaju bila Pro-mina ili Kontra-mina, mi smo danas „odradili“ još jedan uspješan izlet u nepoznato, ovoga puta samo kao prethodnica ili izvidnica jer na Prominu zaista vrijedi doći s malo većim društvom.
A nekako imam osjećaj da bi to moglo biti vrlo brzo!
Post je objavljen 10.01.2011. u 21:35 sati.