Da. Još jedan pokušaj. Nadam se zadnji. Nadam se uspjehu.
Prošle su skoro dvije godine od zadnjeg posta. Prošla je i 3. godišnjica bloga. Dugo sam izbivala i stalno razmišljala o povratku. Jer fali mi Katie. Falite mi vi. Ovdje sam se osjećala kao da pripadam negdje. Jer uvijek sam bila drukčija. Ne posebna, samo drukčija. A ovdje sam naša slične sebi.
Ovdje je Katie. Ovdje sam ja. Na neki čudan način nas dvije smo povezane. Ona je ja, ali savršenija, no, ipak ne bez mana.
Priznajem bila sam lijena. Stalno sam govorila: "Sutra, preksutra, kasnije, ima vremena...". A vrijeme je prolazilo.
Mislim da je dosta odgađanja. Vrijeme je da ispričam ovu priču do kraja. Ne obećajem da neću opet otići, ali živim u nadi da se to neće dogoditi.
Ima li još starih blogera? Ili novih? Ima li nekog tko želi čuti priču o Katie? Ako ima javite se. Prihvaćam i kritike i pohvale. I trebat ću i kritike i pohvale da bih što bolje pisala. Jer dugo nisam pisala, osim za školu, i trebat će da se vratim u formu. Makar nikad nisam bila neki posebna pisac. ali volim pisanje i moja mašta je bujna i stalno imam neke ideje. Samo što ih ne znam uvijek pretočiti u riječi.
Dakle, Katie se vraća. Kada? Vidjet ćete. Javit ću vam.
*grlim*
P.S. Nisam napisala sve što želim reći, bilo bi previše. Mislili bi ste da sam luda, možda glupa zato jer se osjećam bolje ovdje među strancima, nego među ljudima koje poznam. I ne želim spominjat imena onih koji su ovaj blogosvijet učinili posebnim, ne želim nikoga izostavit. Ali bilo vas, a neki ste još uvijek tu.
Otići ćemo • U nama nepoznato • Uopće ne moramo govoriti...
(Beck)
Post je objavljen 10.01.2011. u 09:03 sati.