Marketing
Ima li boksu mjesta u kazalištu? Očito da... Garaža!
Ulaziš u kazalište. Bend svira u pozadini, glumci plešu polugoli uz povremeno ispijanje rakije. Ok, na prvu si misliš da nije tako loše. Sjedaš (ovaj put u drugi red) i moliš Boga da ti se nitko od polugolih ne obrati. Nina Violić uzima bocu s rakijom i kreće prema gledalištu. Prilazi djevojci u prvom redu i provjerava je li punoljetna. Pruža joj čašu i toči. Pomislila sam da sam došla u neku krčmu, a ne u kazalište... al' dobro, to je valjda to moderno poimanje teatra. Svjetla se konačno glase i igre počinju!
Ispreplitanje obiteljskog nasilja sa seksom, eksploatacija djece i socijalna zapuštenost pokušavaju nam dočarati vrlo blisku budućnost, iako metaforički govori o užasima tranzicijskih zemalja. Dječak Binat živi sa roditeljima u zabačenom selu i obitelj doslovno preživljava od njegovih gladijatorskih borbi. Negdje sam pročitala da je cijela glumačka ekipa s redateljem Ivicom Buljanom prošla tromjesečni trening borilačkih vještina. Smiješno izgleda kad jedna Doris Šarić Kukuljica stoji u ringu sa polugolim čovjekom, dok kraj njih Ksenija Marinković priča sama sa sobom. Suludo, nejasno i na momente nepovezivo. U jednom trenutku gllumac Goran Bogdan, kao od majke rođen, glumi psa i doslovno napada publiku u prvim redovima. Sve bi to bilo prihvatljivo i čovjek bi rekao "umjetnička sloboda" da u prvom redu nije sjedila djevojčica od desetak godina. Postavu predstave čine uglavnom glumci ZKM-ovog ansambla, ali i dečki iz grupe TBF. Čini mi se da je i jedina svijetla točka predstave upravo njihova muzika koju izvode između scena. Ubuduće, bilo bi dobro kad bi se samo toga i držali, jer nije svakome mjesto u kazalištu.
(u kazalištu je zabranjeno snimanje i fotografiranje, stoga sam sliku preuzela sa web-a)
Predstava je nastala prema romanu Zdenka Mesarića, a redatelj predstave je Ivica Buljan.
"Garaža" je realizirana kao hrvatsko-američka koprodukcija Zagrebačkog kazališta mladih i glasovitog njujorškog teatra LaMaMa. Praizvedba je bila u siječnju 2010. u New Yorku, a hrvatska premijera u veljači 2010. u Zagrebu.
Nisam sigurna kakve emocije ova predstava pokušava izvući iz gledatelja, ali u današnje vrijeme kad situacija u zemlji nije blistava, ljudi žele u slobodno vrijeme pogledati nešto ipak malo pozitivnije i veselije. Možda griješim, ali publici je dosta svakodnevnih crnjaka, za to nisu ni morali dolaziti u kazalište.
Sve je to krasno na papiru, ali ova je predstava školski primjer kako su PR stručnjaci izvrsno obavili svoj posao.
Post je objavljen 27.12.2010. u 16:34 sati.