(Ovo poglavlje zasnovano je na tekstu iz Knjige proroka Daniela 6. glave)
Darije Medijac je počeo reorganizaciju državne uprave čim je sjeo na prijesto, koji su nekada zauzimali babilonski vladari. Postavio je »sto i pedeset upravitelja I nad njima tri vrhovna predstojnika, kojima je pripadao i Daniel. Ovima su satrapi imali polagati račune, da ne bi kralj trpio štete u porezu.«
Počasti ukazivane Danilu pobudile su zavist vodećih ljudi u kraljevstvu, koji su počeli da traže priliku da ulože neki prigovor protiv njega. Međutim, nisu je nalazili, »jer nisu mogli otkriti nikakva povoda ni pogrješke, jer je bio vjeran, i nije mu se mogla dokazati nikakva krivnja ili mana«.
Danielovo besprijekorno ponašanje još više je raspalilo zavist njegovih protivnika. Bili su primorani da priznaju: »Nećemo naći na tome Danielu nikakva povoda tužbi, osim ako ga ne nađemo na njemu zbog zakona Boga njegova!«
Tako su stariješine i upravitelji, posavjetovavši se međusobno, načinili plan uz čiju pomoć su se nadali da će srušiti proroka. Odlučili su da predlože kralju da potpiše naredbu, koju su pripremili i kojom bi bilo zabranjeno svim ljudima u kraljevstvu da se u vremenu od trideset dana, mole bilo kome, Bogu ili čovjeku, osim kralju Dariju. Bilo je predviđeno da se prekršioci ove naredbe bace u jamu s lavovima.
U skladu s planom, upravitelji su pripremili naredbu i podnjeli je Dariju na potpis. Iskoristivši njegovu taštinu, uspjeli su da ga ubjede da će izdavanje naredbe mnogo doprinjeti njegovoj časti i ugledu. Ne proničući u podle namjere upravitelja, kralj nije zapazio mržnju koju su izražavali naredbom, pa je popustivši njihovim laskanjima, potpisao dokument.
Danielovi neprijatelji otišli su od Darija radujući se zamci koju su tako vješto postavili Gospodnjem sluzi. Sotona je igrao vrlo važnu ulogu u ovoj zavjeri. Zli anđeli su se pribojavali da će prorok, koji je zauzimao važan upravni položaj u kraljevstvu, svojim uticajem oslabiti njihovu vlast nad upraviteljima zemlje. Upravo su sotonske sile pokrenule zavist i ljubomoru upravitelja i stariješina, one su nadahnule i plan za Danielovo uništenje, a upravitelji su, pristajući da postanu oruđa zla, postali samo izvršitelji.
Danielovi neprijatelji su prilikom ostvarenja svoga plana računali na njegovu duboku odanost načelima. U svojoj ocijeni njegovog karaktera nisu se prevarili. On je brzo otkrio zloćudnu namjeru s kojom je naredba bila objavljena, ali nije promijenio nijednu pojedinost svoga ponašanja. Zašto bi prestao da se moli upravo sada, kada mu je molitva bila najpotrebnija? Radije će se odreći i samog života nego svoje nade u Božju pomoć. Sa istom smirenošću kojom je obavljao svoju dužnost stariješine nad upraviteljima, u vrijeme koje je odredio za molitvu, otišao je u svoju sobu, otvorio prozore prema Jeruzalemu kao što je obično činio, i počeo se moliti Bogu. Nije se trudio da sakrije svoje djelo. Iako je bio potpuno svjestan posljedica svoje vjernosti Bogu, nije se kolebao. Pred očima onih koji su se zavjerili da ga unište nije htio ostaviti utisak da su njegove veze sa Nebom prekinute. U svim slučajevima u kojima je kralj imao pravo da naređuje, Daniel bi poslušao; ali ni kralj ni njegove naredbe nisu ga mogli pokolebati u njegovoj odanosti Kralju nad kraljevima.
Tako je prorok, smjelo iako ponizno, objavio da nijedna zemaljska vlast nema pravo da stane između čovjeka i Boga. Okružen idolopoklonicima, vjerno je posvijedočio za ovu istinu. Njegova nepokolebljiva privrženost istini i pravdi bila je kao svjetlo vidjelo u moralnoj tami tog neznabožačkog dvora. Daniel se i pred sadašnjim svijetom uzdiže kao dostojan primjer kršćanske neustrašivosti i vjernosti.
Upravitelji su cijelog dana pratili Daniela. Vidjeli su kako tri puta odlazi u svoju sobu i tri puta su čuli njegov glas kako se u iskrenoj molitvi uzdiže Bogu. Slijedećeg jutra iznijeli su kralju svoju tužbu. Daniel, najugledniji i najverniji državnik, pogazio je kraljevsku naredbu. Podsjetili su kralja: »Nisi li potpisao zabranu, po kojoj svaki, koji za trideset dana upravi kojugod molbu na bilo kojega boga ili čovjeka osim na tebe, kralju, ima se baciti u jamu lavovsku?«
Kralj je odgovorio: »Tako je po neporecivom zakonu medijskoperzijskom!«
Pobjedonosno su obavjestili Darija o ponašanju njegovog najpovjerljivijeg savjetnika. Uzviknuli su: »Daniel, jedan od judejskih zarobljenika, ne mari za te, kralju, ni za zabranu, koju si potpisao, nego obavlja tri puta na dan svoju molitvu!«
Kada je čuo ove riječi, monarh je odmah shvatio da se radi o zamci koju su postavili njegovom vjernom sluzi. Shvatio je da ih revnovanje za kraljevsku slavu i čast nije navelo da predlože kraljevsku naredbu, već zavist prema Danielu. »Kad je kralj to čuo, ožalosti se vrlo«, naravno, i zbog svog učestovanja u zlu koje je bilo učinjeno, »trudio se do zalaska sunca« da izbavi svoga prijatelja. Knezovi, predvidjevši da će kralj uložiti takav napor, izašli su pred njega s riječima: »Pomisli, kralju, da ima zakon medijskoperzijski, po kojem se svaka zabrana i zapovijed, koju je izdao kralj, ne mijenja!« Naredba, iako nepromišljeno donesena, nije se mogla promijeniti, morala se izvršiti.
»Tada dade kralj zapovijed. I dovedoše Daniela i baciše ga u jamu lavovsku. Kralj reče još Danielu: "Bog tvoj, kojemu tako postojano služiš, neka te izbavi!« Kamen je bio postavljen da zatvori ulaz u jamu i sam kralj ga » zapečati svojim prstenom i prstenima svojih velikaša, da se ne mogne ništa poduzeti proti Danielu«.
Bog nije spriječio Danielove neprijatelje da ga bace u lavlju jamu; dozvolio je zlim anđelima i pokvarenim ljudima da u toj mjeri izvrše svoju namjeru; ali samo zato da bi izbavljenje svog sluge učinio još zapaženijim, a poraz neprijatelja istine i pravde još potpunijim. »I gnev ljudski obraća se u slavu tebi« (Psalam 76,10), potvrdio je psalmist. Hrabrošću tog jednog jedinog čovjeka, koji je odlučio da stane na stranu pravde umjesto na stranu državne politike, sotona je trebao biti pobijeđen i Božje ime uzdigne i proslavljeno.
Sljedećeg jutra, u ranu zoru, kralj Darije je požurio do jame i povikao: »Žalosnim glasom... Daniele, slugo Boga živoga, je li te Bog tvoj, kojemu tako postojano služiš, mogao izbaviti od lavova?«
Glas proroka mu je odgovorio: »Kralju, da si živ dovjeka! Bog moj poslao je anđela svojega. On je zatvorio čeljust lavovima. Oni mi nisu ništa naudili, jer sam bio nađen pred njim nedužan. I proti tebi, kralju, nisam učinio nikakve nepravde!«
»Tada se kralj vrlo obradova i zapovjedi, da izvade Daniela iz jame. Kad su bili izvadili Daniela iz jame, ne nađoše ni najmanje ozljede na njemu, jer se je bio pouzdao u Boga svojega.«
»A one ljude, koji su bili optužili Daniela, dovedoše na zapovijed kraljevu i baciše ih u jamu lavovsku s djecom njihovom i sa ženama njihovim. Prije nego su bili došli na dno jami, navališe lavovi na njih i potrše im sve kosti.«
Neznabožački kralj još jednom je izdao proglas, u kome je uzdigao Boga Danielova kao pravog Boga. »Potom izdade kralj Darije svima narodima, plemenima i jezicima, što stanuju po svoj zemlji, ovo pismo: "Sreća vam sve veća i veća! Ovim izlazi od mene zapovijed, da se u svem području vlasti moje ima svaki bojati i strašiti Boga Danielova, jer je on Bog živi, koji ostaje dovijeka. Kraljevstvo se njegovo ne ukida nikada, i vlast njegova nema kraja. On izbavlja i spasava, čini znake i čudesa na nebu i na zemlji. On je izbavio Daniela od sile lavova.«
Zloćudno protivljenje Božjem sluzi sada je bilo potpuno slomljeno. »Danielu je bilo dobro za kraljevanja Darijeva kao i za perzijskoga kralja Kira.« Družeći se s njime, ovi neznabožački vladari bili su navedeni da priznaju njegovog Boga kao »živoga Boga koji ostaje dovjeka« i čije se carstvo »neće rasuti... do kraja«.
Iz izveštaja o Danielovom izbavljenju trebalo bi naučiti da u vrijeme nevolje i muke, Božja deca trebaju biti ono što su bili u vremenima, kada su njihova očekivanja bila puna nade i njihove okolnosti onakve kakve su samo mogli da požele. Daniel u lavljoj jami bio je onaj isti Daniel, koji je stajao pred kraljem kao stariješina visokih državnih službenika i kao prorok Najvišega. Čovjek čije srce se oslanja na Boga bit će isti u vrijeme svoje najveće nevolje kao i u doba blagostanja, kada ga je obasjavala svetlost božanske i ljudske naklonosti. Vjera se hvata za nevidljivo i razaznaje nebesku stvarnost.
Nebo je vrlo blizu onih koji pate radi pravednosti. Isus izjednačava svoje interese sa interesima svog vjernog naroda; On pati u liku svojih svetih, i tko god dira u jednoga od Njegovih izabranih dira u Njega. Sila koja je blizu da izbavi od fizičkih nezgoda i nevolja isto je tako blizu da spasi od većih zala, omogućujući Božjem sluzi da sačuva poštenje i čestitost u svim okolnostima i da pobjeđuje uz pomoć božanske blagodati.
Iskustvo Daniela kao državnika u Babilonskom i Mezo–Perzijskom kraljevstvu, otkriva istinu da ni poslovni čovjek ne mora biti čovjek lukavstva i lopovske politike, već može biti biće kojim Bog upravlja na svakom njegovom koraku. Daniel, prvi čovjek u vladi najvećeg svjetskog kraljevstva, bio je istovremeno i Božji prorok, koji je dobivao svjetlost božanskog nadahnuća. Čovjek koji je imao iste strasti kao i mi, opisan je nadahnutim perom kao biće bez mane. Njegovi poslovni poduhvati, uprkos najoštrijoj provjeri njegovih neprijatelja, bili su bez mane. On je primjer onoga što može postati svaki poslovni čovjek, kada se njegovo srce obrati i posveti Bogu i kada njegove pobude postanu prave pred Bogom.
Potpuno prihvaćanje zahtjeva Neba donosi zemaljske kao i duhovne blagoslove. Nepokolebljiv u svojoj vjernosti Bogu, nepopustljiv u svom vladanju nad sobom, Daniel je, svojim plemenitim dostojanstvom i svojim nepokolebljivim poštenjem, iako još mlad, zadobio »ljubav i milost« neznabožačkog službenika pod čiju je upravu bio stavljen (Daniel 1,9). Iste odlike obelježavale su i njegov kasniji život. Brzo se uzdigao do položaja prvog službenika u Babilonskom kraljevstvu. U toku vladavine nekoliko vladara, propadanja države i uspostavljanja novog svjetskog kraljevstva, takve su bile njegova mudrost i državnička vještina, tako savršena njegova taktičnost, njegova učljivost, njegova istinska dobrota srca, njegova vjernost načelima, da su čak i njegovi neprijatelji bili primorani da priznaju da na njemu ne mogu »naći primjedbe ni pogriješke, jer bješe vjeran«.
Ljudi su Danielu ukazali čast da nosi državničke odgovornosti i čuva tajne kraljevstva svjetskog značaja, ali i Bog mu je ukazao čast određujući ga da bude Njegov izaslanik i dajući mu mnoga otkrivenja o tajnama budućih vjekova. Svoja predivna proročanstva, koja je sam zapisao u knjizi koja nosi njegovo ime, od sedmog do dvanaestog poglavlja, ni on sam nije mogao u potpunosti shvatiti; ali prije nego što je njegovo životno djelo bilo završeno, dobio je blagoslovljeno obećanje da će »na kraju dana«, u završnom razdoblju povijesti ovoga svijeta, dobiti dozvolu da se ponovo pojavi na svom mjestu i u svom djelu. Nije mu bilo dato da razumije sve što mu je Bog otkrio o svojim namjerama. »Zatvori ove riječi i zapečati ovu knjigu«, bilo mu je rečeno za njegove proročke spise, koji su morali da ostanu zapečaćeni »sve do kraja vremena«. »Idi, Daniele«, još jednom je anđeo rekao vjernom Gospodnjem sluzi, »jer su zatvorene i zapečaćene ove riječi do posljednjeg vremena... a ti idi ka kraju, i počivat ćeš i ostat ćeš na djelu svom do svršetka svojih dana!« (Daniel 12,4.9.13)
Dok se približavamo kraju ovoga svijeta, proročanstva koja je Daniel zapisao zahtjevaju našu posebnu pažnju, jer se odnose upravo na vrijeme u kome živimo. S njima treba povezati i učenja posljednje knjige novozavetnih spisa. Sotona je mnoge naveo da vjeruju da se proročki djelovi Danielovih i Ivanovih spisa ne mogu razumjeti. Međutim, imamo jasno obećanje da će posebni blagoslovi pratiti proučavanje tih proročanstava. »Razumni će razumjeti« (Daniel 12,10), rečeno je o Danielovim viđenjima koja će biti raspečaćena u posljednje
vrijeme. O otkrivenju koje je Isus dao svom sluzi Ivanu, da bi se Božji narod njime usmjeravao kroz sve vjekove, bilo je rečeno: »Blago onome koji čita i onima koji slušaju riječi proroštva i drže što je napisano u njemu, jer je vrijeme blizu!« (Otkrivenje 1,3)
Od uzdizanja i padanja naroda, koje je jasno objavljeno u Knjizi proroka Daniela i u Otkrivenju, treba steći saznanje o bezvrijednosti vidljive svijetske slave. Babilon, sa svojom slavom i svim svojim veličanstvom, kakvoga od tada svijet više nije vidio, sa silom i moći koje su ljudima toga doba izgledale čvrste i trajne, potpuno je nestao! Proći će »kao cvijet travni«! (Jakov 1,10) Tako je propalo Mezo–Perzijsko carstvo, ali i Grčko i Rimsko carstvo! Tako će propasti sve ono što nije utemeljeno u Bogu. Samo ono što je povezano s Njegovim namjerama, samo ono što izražava Njegov karakter, može trajno da opstane. Njegova načela su jedina trajna dobra koja naš svijet poznaje!
Pažljivo proučavanje ostvarivanja Božje namjere u povijesti naroda i u otkrivanju onoga što će tek doći, pomoći će nam da pravilno ocijenimo vrijednost svega što se vidi i svega što se ne vidi i shvatimo što je pravi životni cilj. Promatrajući ono što je prolazno u svjetlosti onoga što je vječno, i mi, kao Danielovi i njegovi drugovi, možemo živjeti za ono što je istinito, plemenito i neprolazno. Učeći u ovom životu načela kraljevstva našega Gospoda i Spasitelja, kraljevstva koje će postojati kroz sve vjekove, možemo se pripremiti da prilikom Njegovog dolaska uđemo zajedno s Njim kroz vrata u Grad i postanemo suvlasnici onoga što nikada neće propasti.
Post je objavljen 08.01.2011. u 13:18 sati.