Bilo mi je tek 5….
a čitav se moj život i svijet srušio u trenu...
ja sam drukčiji od drugih, tako su mi rekli.
Ja nisam ništa shvaćao. Drukčiji? Kako?! Imam ruke i noge kao i ostali! I ostatak tijela je kao kod ostalih!
Zašto sam drukčiji?!
Jer nisam voljen!
Nitko me nije želio, svi su me izbjegavali radi njega.
I to su mi pokazivali sa svojim ponašanjem i zlobom na licu! Kao da očekuju ugledati moju patnju.
Bilo mi je tek 5...
i zašto se tako ponašao? Zar ne zna da me to boli?! Možda misli da ne razumijem? Da ne shvaćam! Ali zašto onda zloba na licu? Tko je taj čovjek koji me toliko mrzi?! moj roditelj?! Moj tata trebao je biti, tome sam se nadao, to sam očekivao...
Bilo mi je tek 5...
a već sam morao odrasti! I čitavo djetinjstvo odnešeno je kao vjetrom, da ne ostane ništa! Moj život, moja borba, moj križ....
Volio sam tog čovjeka ne znajući koliko je taj čovjek mrzio mene. Samo je njih imao a ta žena koja mi je mama bila nije bilo bolje mame od nje ta žena je stalno patila i mučila se da od hrani svoje dvoje djece.
A on je stalno pio i maltetirao i tukao nju i mene i sestru.
Zar ja nemam nimalo sreće u životu stalno smo u strahu živjeli od njega.
Kako je imao srca tuči nju i djecu zašto je tako okrutan bio? Koji razlozi tjeraju njega da tuče nju i svoju djecu one koje bi trebao voljeti.
Samo ljubav
- bezuvjetnu ljubav...
Trebao bi im davati a ne ih tuči svime i svačime.
Bilo mi je tek 5...
i htio sam biti kao i druga djeca...
Ali nije mi dozvoljavao!
Za njega sam vječito bio drugačiji.
Zato što sam bio bolestan.
U svojoj trećoj godini sam dobio bronhitis koji je doktorica opće prakse pedijatrica zanemarila govoreći da je to samo mala prehlada da nije ništa strašno tako je taj bronhitis prešao u težak oblik kronične alergiske asme.
Počeo sam zbog toga često ležati u bolnici za plućne bolesti srebrenjak.
Tokom ležanja u bolnici sam dobio upalu uha koju doktori su zanemarili.
I zbog toga sam dobio trajno oštećenje desnog i lijevog uha.
I zbog čestog tatinog pijanstva i maltetiranja kao i toga što me je često tukao doživio sam šok i nisam mogao govoriti do svoje pete godine uz često liječenje u bolnici morao sam i hodati na govorne vježbe u suvag.
Otac me nije volio a kada sam se razbolio onda me još više mrzio.
On je htio zdravo dijete a nije shvaćao da za moju bolest je veličinom on kriv.
Bilo mije užasno teško što sam znao da me tata ne voli.
ja sam noćima u tišini gušio jecaje da ga ne čuju, obasipajući se prijekorima jer ništa ne znam napraviti kako treba! Obasipao sam se krivnjom misleći da sam za sve kriv ja sam.
Bilo mi je tek 5...
a otkrio sam da život nije uvijek pošten i da svijet nije uvijek predivno mjesto...
Sagradio sam si utočište u kojem sam mogao biti dijete, sa svim slabostima, sa svim nestašlucima...
Stvorio sam si svoj svijet bez boli i patnje, ali nisam si mogao stvoriti ljubav.
Bilo mi je tek 5...
i nitko me nije volio osim moje majke, djeda i bake.
bio sam dijete...
Sjećam se tog lošeg djetinjstva kad sam imao 5..
kad sam otkrio tko sam i kakav se put pred menom ukazao....
divim se svojoj majci kako je mogla živjeti s takvim čovjekom i trpiti to sve.
Kad sam počeo u školu ići morao sam preuzeti brigu o samome sebi jer majka nije stizala sve sama imam 5 godina mlađu sestru morala se njoj posvetiti malo više i ja sam njoj uvijek rado pomagao oko Čuvanja.
dok je ona kuhala ili pospremala.
Ja Sam svoj život sam oblikovao...
onako kako sam mislio da je najbolje za mene.
I nikad nisam zavidio drugoj djeci na onome što imaju....
nikad nisam mrzio...
nikad se nisam predavao ma kako god bezizlazno bilo u tom trenutku...
nikad nisam odbio dati ljubav pa i onda kad to nisam trebao...
uvijek sam poštivao svakoga.
I sve svoje prijatelje iz razreda sam jednako volio.
Ali oni su mene stalno zadirkivali i rugali mi se zbog mog oca.
Ja im nisam to zamjerao jer sam znao da oni ne mogu znati kako je živjeti s takvim tatom i bio sam siguran da to znaju da ne bi bili takvi prema meni i da me ne bi zbog toga izbjegavali.
Najviše moram biti zahvalan djedu i baki oni su me često vodili sa sobom na more i u zagorje samo da nisam stalno s njim i da me stalno ne tuče i maltetira.
Kao dijete bio sam dosta znalažljiv kada ga više psihički nisam mogao trpiti u školi bi odglumio napadaj asme i profesori bi zvali hitnu i otpeljali me u bolnicu.
U bolnici bi po znavajući stanje doma zadržali mjesec dana koliko socijalno pokriva za tu bolest.
Dok bi ležao u bolnici on bi glumio brižnog oca svaki dan bi dolazio u posjetu mi i svašta kupovao.
Ali kada bi izašao iz bolnice odmah isti dan sve po starome znao me i nekad iz čistog mira ili kako je on to volio reći da se igrao samnom lupiti sa šakom u prsni koš da sam ostao bez zraka da sam jedva živ stigao do bolnice.
Mama je morala lagati u bolnici da mi se Pogoršalo iz čistog mira jer je on bio prisutan.
Doktori su znali da nije to istina ali oni su bili nemoćni u tome pokušavali su par puta zvati policiju i centar za socijalnu skrb.
Policija bi izašla na teren napravili bi zapisnik on bi ih uvjerio da nije on kriv da doktori su me pustili iz bolnice bolesnog da me nisu liječili kako treba.
A centar za socijalnu skrb njima to nije u nadlažnosti posla da provjeravaju rizičnog oca u obitelji.
Prijatelji iz razreda i iz susjetstva su me izbjegavali zbog njega nisu se htjeli samnom družiti.
Ali nisam ja bio usamljeno dijete imao sam ja društvo.
Dečki iz razreda su me izbjegavali cure nisu tako da sam se redovito s njima igrao one su me prihvatile i nisu gledale na to kakvog oca imam i redovito sam se igrao s njima i mlađom sestrom.
Nikad nisam nikome zamjerao na zlobi prema meni.
Uvijek sam praštao jer sam znao da oni nemaju takav život kao ja i da ne mogu znati kako je to cijelo svoje djetinstvo provesti s pijancem u kući u strahu šta nas čeka kada on dođe s posla ili kakve volje bude došao s posla te trenutke se ne mogu opisati on je radio do 15 sati. Ja mama i seka smo već od 15 i 10 strahovali dali bude došao doma dobre volje ili pijan? Nažalost nismo imali često sreće da dođe trezan doma to su bili stvarno rijetki dani da je on dođe trezan doma s posla. Najviše sam mrzio blagdane kao što su: BOŽIĆ, NOVAGODINA, USKRS.
Te dane se nije ni trijeznio bio je pijan i užasan. Stalno nas je maltetirao, vrijeđao, ponižavao i razbijao sve što mu je pod ruku došlo.
Jedne godine smo ja seka sa mamom dočekali božić vani na ulici. Mama ga nije mogla trpiti više pa je nas obukla i pobjegli smo mu van. Cijelu noć smo proveli šetajući ulicama i vozeći se u tramvaju u raznim smjerovima.
Pred jutro bi se vratili doma kad bi on zaspao.
Ujutro se on nije ničega sjećao koliko je bio pijen tu večer ali nije se otrijeznio do kraja. Tako da je na sam božić nastavio piti i maltetirati nas.
Ne sjećam se nijednog dobrog i veselog božića i dana u svom životu.
Mama ga nije mogla trpiti više takvog kad god bi se on napio i počeo opet po svom starome maltetirati ju ona se pokupila van i onda ja i seka za njom tražeći ju po gradu od prilike smo znali gdje da ju tražimo. Uvijek bi je našli i uz malo šetnje i naš nagovor vratili bi ju nazad doma.
Ovakvih maminih bježanja i naših traženja nema broja to se dešavalo skoro svaki dan.
Divim se svojoj mami kako je to tako dugo mogla trpiti.
ZNAM VOLJELA GA JE UNATOĆ SVEMU.
Nikada mu ništa nije bilo po volji uvijek je imao nečemu da prigovara.
Nama i mami.
Svake subote i nedjelje kada bi on i mama išli na plac a išli su u pola sedam ujutro redovito bi mene i sestru budio da sve počistimo i operemo dok oni dođu s placa nekada su se znali vratiti za 15 minuta nekada za sat vremena jer plac nam je bio blizu.
Ako bi došli s placa a mi nismo sve pospremili i počistili.
Počeo bi urlati i vrijeđati mene i sestru svakakvim riječima i uvredama zato što nismo napravili što je trebalo.
Od takvog načina života dva puta sam završio u bolnici da su mi doktori jedva spasili život.
U 5 razredu osnovne škole stanje se pogoršalo glede asme jer to sve je uticalo na mene.
Počeo sam češće u bolnici biti već su i doktori pomislili da mi nema više spasa.
Dali su mi dva tjedna života najviše.
Kada je to saznao djed našao je nekog privatnog doktora u čakovcu i otišli smo k njemu.
On je djedu objasnio da za to nažalost postoji samo jedan jedini lijek da dva do tri mjeseca se maknem od oca i da se opustim.
Trebam napomenuti još nešto to mi je ostalo u sjećanju moja baka da iskoristi priliku požalila se doktoru da ju jako boli želudac doktor ju pregledao i dao joj inekciju i kad smo krenuli prema zagrebu taman je pohvalila doktora kako je dobar i kako joj je injekcija pomogla kad od jednom poviće djedu stari zaustavljaj auto usere se ja.
I tako svaki čas putovali smo iz čakovca do zagreba 5 sati onda možete misliti koliko je puta djed morao zaustavljati auto ali sve u svemu od tog dana baka se više nikada nije nikome žalila na želudac odlučila je bolove u želucu sama liječiti sa kamilicom i malo domaćeg vina unutra.
Djed je razgovarao sa doktoricom koja me liječila u bolnici da nek u povijest bolesti napiše da preporuča hitno klimatsko liječenje 5 mjeseci djed je rekao da on ima rođakinju u crikvenici pa da bi on samnom otišao kod nje da se oporavim.
Tako je bilo ja proveo pet mjeseci u crikvenici totalno sam se oporavio sasvim drugo dijete sam bio.
Kada smo nakon pet mjeseci krenuli u zagreb ja sam znao što me čeka čim su djed i baka otišli doma tata je već našao razlog da bude ljut na mene i da me istuče.
Ah moram ga shvatiti ipak me nije bilo pet mjeseci mora nadoknaditi to što me nije maltetirao i tukao pet mjeseci.
Od njegovog maltetiranja i čestih ležanja u bolnici.
Osnovna škola silvije strahimir kranjčević je odlučila da ja zbog bolesti ne mogu stizati gradiva koje oni uče a niko nije imao volje da pomogne mi nego im je bilo najlakši način da me presele u osnovnu školu Grigor vitez to je škola za djecu koja imaju problema sa učenjem.
U toj školi mi je bilo super jer sve do osmog razreda nisam trebao ništa učiti ni pisati ono što su oni u petom razredu učili ja sam to učio u drugom razredu tako da me je direktorica te škole postavila da pomažem ostalim učenicima koji nisu razumjeli kako treba što napraviti meni je to bilo jako drago pomagati ostaloj djeci kojima je pomoč bila potrebna.
Ali u svakom dobru neko zlo.
Kada se pročulo u koju školu idem među djecom to jest među mojim društvom i ono malo što sam imao izgubio sam čak su me i susjedi izbjegavali. Ostao sam bez i jednog društva u kvartu i okolici uz sve ostale probleme i ovo mi je baš trebalo još jedino seka i njene prijateljice su se družile samnom.
Pomirio sam se sa sudbinom i posvetio se učenicima kojima je trebala moja pomoć.
Nikad se u životu nisam toliko veselio školi koliko tih godina već doma sam napravio plan kako kome najlakše pomoći.
I dan danas povremeno kada mi to mogućnosti pruže odem u udrugu roditelja djece s posebnim potrebama gajnice i udrugu koju uvjek rado posjećujem je udruga pomoć ženama i djeci koji su žrtve nasilja u obitelji.
Tih dva sata druženja s njima pomogne i meni i njima razgovaramo o nasilju, kako najlakše prepoznati nasilnika kako znati da ste žrtva nasilnika da niste krivi vi što vas tuče nego je on.
I tu sam mnogo žena upoznao koje su slične mojoj mami koliko god njih tukao ali one njega vole i padaju na svaku njihuvu lijepu riječ oprosti neću više tipa popravit ču se i kada se vrate još ne uđu u stan već počne ju dobivati batine.
Imao sam jedan slučaj kada me zvao centar za socijalnu skrb dubrava morao sam ići sa socijalnom službom i policijom nagovoriti nasilnika da se preda i da pusti ženu i djecu van odbio sam to jer ne bi mogao to dobro odraditi pošto sam živio godinama stakvim u kući ne bi mogao ostati miran i savjestan vjerojatno bi skočio na njega i počeo ga daviti kao svog oca jedenom dame sestra nije povukla u stran mislim da bi ga zadavio golim rukama koliko me isprovocirao.
Ispričao sam svoje osjećaje i razloge voditeljici centra u kojoj volentiram ona me uz razgovor naučila da to izbacim iz sebe i da život ide dalje i da je sada bitno da sam ja dobro i da se okrenem budućnosti.
Uspio sam svladati to od tada sam mnogo slučaja riješio sa centrom za socijalni rad i policijom.
Mamu je psihički ubijao a mi njoj nismo mogli pomoći nagovarali smo ju da ode od njega ona nije htjela voljela ga je unatoč svemu.
Znali smo kada je došao pijan s posla i počeo maltetirati nas psihički zvati i policiju jer nije bilo za izdržati ali nažalost nije bilo nikakvih rezutata. Onda još nisu postajali udruge i centri za socijalni rad nisu htjeli raditi svoj posao izgovor im je bio da to nije u nadlažnosti njihovog posla.
A policija kad bi došla od peljali bi ga u policijsku postaju tamo bi ostao do jutra da se otrijezni i pustili bi ga doma.
I sve bi opet bilo po starome bezobzira na to što su ga često vozili u stanicu na triježnjene i opet bi ga pustili drugo jutro doma.
Ništa nisu poduzimali u vezi njega on je uvijek nastavljao maltetirati nas čak i više kada je vidio da može da mu ništa policija i sud neće.
Jednom se sestra posvađala s njim i rekla mu da čim napuni 18 godina da će se udati za bilo koga samo da ga više ne trpi on se nasmijao i samo rekao ko će tebe takvu volio je nas ponižavati mene, sestru i mamu.
Od tuda meni velika želja da pomažem onima kojima je pomoć potrebna.
Vjeruj te mi da nije sve u novcu.
Novac je u ovoj priči najmanje potreban ovim ljudima više znači par lijepi riječi malo razgovora i ljubaznost nego cijelo bogatstvo svijeta.
I tako je i bilo sestra napunila 18 godina udala se sa 19 rodila prvog sina.
A sa 20 drugog sina.
Nije bilo toga što ja i sestra nismo pokušavali da popravimo oca ali on je nepopravljiv.
Godinama sve gori i gori.
Od te cijele situacije mama se razbolila doživjela prvi moždani udar.
Nekako se oporavila od toga pustili je doma prvih dva tjedna se on smirio bilo je doma sve uredu ali nažalost poslije je opet počeo piti i maltetirati.
I nažalost nije prošlo dugo vremena kada je mama opet doživjela drugi moždani udar.
Taj je bio malo jači i ostavio posljedice na njoj na govornoj bazi.
Pustili je opet doma.
Ja i sestra smo radili s mamom na govoru.
Ovaj put nije se smirio stalno joj se rugao kako govori i zajebavao ju u vezi govora i ismijavao se tome.
Uz veliki trud uspjeli mi to riješiti mama je opet bila potpuno zdrava. U među vremenu sestra se rastala.
Onda je počeo i nju zajebavati i maltetirati u vezi rastave.
Ja to nisam moga više podnijeti uz sav trud i teškog srca odlučio sam otići od njega.
Preselio sam se u vikendicu u zagorju.
Tamo sam se preporodio ali nisam mogao biti miran kada sam znao kako je sestri i mami sa njim.
A bilo mi je i žao nećake što su morali i oni prolaziti kroz sve to što smo prolazili ja i sestra sa mamom. Zašto je toliko život okrutan prema nama čime smo to sve zaslužili da ne možemo i ja i sestra osjetiti malo sreće u životu.
S tom selidbom sam napravio ipak nešto dobro za mamu mogla se povremeno maknuti od njega.
Dolazila je sa nećacima meni u zagorje dok su bili manji češće kada su krenuli u školu onda za svako školske praznike.
Od kada sam otišao od kuče činilo mi se da se nešto situacija doma popravila ili su sestra i mama uvjeravali u to.
Tako sam vjerovao do jednog kobnog ljeta kada je došla sa nećacima kod mene kao svako dosada bilo to lijepo ljeto.
Ja tog ljeta malo reda radio u kući mama mi je pomagala ja sam joj prigovorio da ne bi smjela toliko da radi nek se ide malo odmoriti ona mi je rekla da ju pustim da joj je ovo ljeto zadnje da više ne bude došla.
I BILO JE ZADNJE. Dan prije nego što je trebao ujak doći po mamu i nećake rekla je da se mora vratiti u Zagreb jer mora ići na kontrole a da će ju otac ubit sa svojim ponašanjem onda sam postao svjestan da se tata nije ništa popravio.
Pokušao sam s njom razgovarati ali ona nije htjela o tome razgovarati.
Rekla je da ćemo o tome pričati drugi put i otišla kod susjede.
To je uvijek radila kada je htjela izbjeći razgovor koji njoj nije odgovarao.
TOG NESRETNOG JUTRA KOJE NEMOGU NIKADA ZABORAVITI NJOJ JE POZLILO.
Što god je popila povraćala je žalila se na želudac da joj nije dobro u želucu.
Nisam tome pridavao posebnu pažnju mislio sam pojela nešto što joj nije pasalo nije ništa strašno.
Inače sam veliki paničar što se tiče bolesti.
Volim da doktor potvrdi da nije ništa strašno nego napamet govoriti da nije ništa.
Ali tog jutra nisam ništa paničario bio sam uvjeren da se prenajela ili pojela nešto što joj želucu nije pasalo kada je stigla u Zagreb pošto joj nije bilo i dalje bolje sestra je zvala hitnu. Hitna je došla dali su joj inekciju i htjeli ju otpeljati u bolnicu ali ona se nije dala potpisala je da neće ići na vlastitu odgovornost nije htjela ići u bolnicu dok otac nije došao doma s posla. Kada je došao doma sestra je opet zvala hitnu.
Hitna ju je odmah od peljala u bolnicu.
U bolnici je UMRELA OD SRČANOG INFAKTA ISTI DAN DVA SATA KAKO JE PRIMJENA U BOLNICU.
Malo sam se raspitao oko toga svega u bolnici. Razgovarao sam sa doktoricom s kojom sam dobar zamolio sam ju da mi malo objasni slikovito maminu bolest i koji razlozi mogu biti njene bolesti.
Vjerujte mi kada je ona počela nabrajati neke glavne razloge umalo da i ja nisam umro od infakta srčanoga sve razloge koje je nabrojila otac je kriv.
Ostao sam šokiran.
od toga što sam saznao i od toga dana smatram tatu glavnim krivcem za njenu smrt.
I ON JE JEDINI ČOVJEK NA CIJELOME SVIJETU KOJEGA MRZIM IZ DNA DUŠE NEMOGU TO OPISATI ALI ON JEDNOSTAVNO NEPOSTOJI ZA MENE VIŠE.
ON JE UBOJICA.
ON NIJE ČOVJEK.
OD TOGA DANA MENI JE POSTALO JASNO DA ZA MENE NE POSTOJI SREĆA MENE SREĆA ZABORAVILA ILI NIKAKO DA NAĐEM PUT DO MENE UZALUD SAV MOJ TRUD.
KOLIKO SE JA TRUDIO MENI GORE PA ODLUČIO JEDNOSTAVNO PREPUSTITI SVOJ ŽIVOT SUDBINI U RUKE ZNAM DA MI GORE NE MOŽE BITI A NE VJERUJEM NITI DA ČE BITI BOLJE.
KAKO DA BUDE NEKA BUDE JA JEDNOSTAVNO NEMAM SNAGE DA SE BORIM VIŠE.
PREDUGO SE BORIM ZA SVOJU MRVICU SRECE.
ALI ŠTO JE TU JE.
OSTAT ČU CIJELI ŽIVOT SAM A GLAVNI KRIVAC JE UBOJICA MOJE MAKE MOJ ROĐENI OTAC.
Svaka cura dosada kad je saznala kakvog oca imam nije više htjela biti samnom cure kažu kakav otac takav sin.
Osuđen na propast ništa im nije značilo to što ja ne pijem dobro popijem jednu do dvije pive nikada više.
Izgleda da mene jednostavno sreća ne voli zbog mog pijanog oca ubojice moje mame.
Ovoj prići nije još kraj ne bi bio on da ne bi i dalje nastavio po starome samo što ovaj put nema mame.
Pa je sestru uzeo na tapetu dok sam ja radio on je nju i djecu redovito maltetirao psihički i bez ikakvog povoda galamio vrijeđao po starome.
Isto tako par puta su susjedi zvali policiju neki put bi došli napravili zapisnik i nikome ništa on je nama stalno govorio što nam još uvijek nije jasno da njemu policija ne može ništa.
Nažalost ne da mu ne može ništa nego jednostavno NERADI SVOJ POSAO.
Tako me jedne večeri sestra jako iznenadila kada je rekla da je dobila poziv da se javi centru za socijalni rad.
Mislio sam napokon će se početi nešto rješavati uvezi njega.
Bilo je i vrijeme.
Jedva sam čekao da dođem doma da čujem što je bilo kod socijalne radnice.
Kad ono gore od gorega.
Socijalna radnica je njoj rekla da ona mora biti svjesna da njena djeca ne smiju živjeti.
U takvoj kući gdje je problematičan član obitelji.
MADA A GDJE SU ONDA BILI KADA SMO JA I SESTRA BILI DJECA TAJ ZAKON NAŠE DRŽAVE MI NIKAKO NIJE JASAN.
Lakše je reći rastavljenoj ženi da djeca ne smiju živjeti s njim da ode u postanare nego da njega maknu.
OVAJ OBITELJSKI ZAKON MI NIKAKO NIJE JASAN.
I ja odlučio da ja i sestra odemo u postanare.
Kako smo mi otišli njemu je banka sjela na račun.
Prodao je stan podmirio dugove a ja ostao bez svog nužnog dijela ali opet kažem bar sam se riješio njega.
Mama je napravila grešku veliku što je prepisala stanarsko pravo na njega tako da se on maminom smrču dovoljno finaciski pomogao a ja sam se zadužio kad je mama umrela što sam platio sprovod i popa a nema veze riješit ču ja taj dug nekako.
Ipak ona je bila moja NAJBOLJA MAMA.
NEZNAM ŠTO DA VAM JOŠ GOVORIM O SVOM ŽIVOTU I O SVOJOJ SREĆI MISLIM DA NAKON OVOGA ŠTO STE PROČITALI DA ČEVAM BITI SVE JASNO NEMA TU ŠTA BITI ILI NE BITI JASNO TO JE JEDNOSTAVNO TAKO JA SAM ČOVJEK BEZ SREĆE. OVIM PUTEM SE ZAHVALJUJEM SESTRI KOJA MI JE VELIKA PODRŠKA U ŽIVOTU SVOJIM DRAGIM NEĆACIMA, KOJI ME VOLE UNATOČ MOJIM MUŠICAMA, SVIM PRIJATELJIMA KAO I PRIJATELJICAMA KOJIH IMAM I CIJELOJ UPRAVI TIGRA CIKATIĆA ŠTO ME IDALJE POŠTUJU I SVAČAJU MOJU BORBU ZA ŽIVOT. I NARAVNO ZAHVALJUJEM SVAKOM ČITATELJU KOJI ČE IZ OVOG IZVUČI POUKU I POMOČI DA SE NASILJE U OBITELJI BAR SMNJI JER NEZNATE I NIKADA NEČETE ZNATI KAKO JE ŽIVJETI U TAKVOJ OBITELJI.
Post je objavljen 08.01.2011. u 02:39 sati.