Moj je grad nekoć mirisao na čokoladu. Dobro, ovo sad zvuči kao jedna od onih efikasnih uvodnih rečenica, koja će se lagano pretopiti u neki lagani nostalgičarski diskurs, ali zapravo živa je istina. Jer tamo nekih stotinjak metara od moje stare dobre Križanićeve i "Kulture" u Branimirovoj ulici, u ona vremena, bio je pogon Josip Kraša- domaće tvornice keksa i čokolade. I nerijetko kad bih išao u jutranju smjenu u školu, prvo što bih osjetio kada bih sišao s tramvaja bio je upravo intenzivan miris gustog čokoladnog sirupa. Tada bih još prošao pored također davno srušenog lunića "Tivan", a miris čokolade pratio me je do škole, čudan je bio osjećaj sučelit se sa strahotama đačkog dana(ovo shvatiti kao izričitu hiperbolu), dok negdje u pozadini čuješ zvuk flipera, a čokolada te slatko svrbi u nosnicama. No ne brinite, neću sada zagaziti u blato nostalgije, iako moram priznati da dok sam ovo pisao su me zaškakljale jagodice da odigram partiju flipera. No najbliži fliper za koji znam je ionako u Komiži u "Baneta", a na Tivanom mjestu je već oko 20 godina hotel Sheraton, a tamo koliko znam nemaju fliper. Čemu služe skupi hoteli, ako nemaju fliper i jeftine suvenire na šanku, uistinu ne znam.
Vjerojatno samo zato da bi gosti krali ručnike s logom iz njih.
Moj je grad nekad imao veliku livadu iza zadnje tramvajske stanice. Hodali bi ste po njoj nekih 10 minuta, a onda bi se usred nje, doslovno usred ničega uklazala velika robna kuća. Dobro, koliko je bila velika, to je bilo upitno, ali stajala je ponosno tamo, sivožuta, a zvala se je "Nama na Žitnjaku", zato što bi se u to vrijeme robne kuće uvijek zvale "Nama koje su negdje" jedino je Dubrava imala "Romu".
Zašto bi dva srednjoškolca hodali po livadi na suprotnom kraju grada, nakon drndave vožnje dvicom, pa pohodili usamljeni trgovački objekt usrde ničega, uistinu je zanimljivo pitanje. Možda zato što je jedan od njih čuo od kolegice iz razreda(to su oni koje 20 godina nazivamo šulkolege i uglavnom mislimo da su izumrla vrsta, da nije godišnjice matura i facebooka) da tamo još ima jedan primjerak kazete "S vetrom uz lice" Ekatarine velike, u gradu davno prodan, pa su odlučili provjeriti jeli to istina, i gle vraga, uistinu je bila. Teta prodavačica u plavoj kuti, morala se dobrano pomučiti da je iščupa sa dna nekakve staklene vitrine, čak je u pokušaju prvo krivo zahvatila krivu kazetu i to "Africa"- grupe Toto (sjeća li se neko onih automata s onom kukom, bilo ih je i u Tivanu, gdje si trebao zahvatiti cigarete i plišanu igračku- jeli to nekom ikad uspjelo?).
Ko zna kako bi stvari završile da mi je uistinu i nju zabunom prodala? Možda bih danas bio, ne znam, direktor osiguravajećeg zavoda, umjesto ovog što jesam.
Ima na vetru uz lice, jedna pjesma zove se "Umorna". Volio sam je slušati tada, možda zato što nisam bio naručito umoran, a sada je svakako izbjegavam, možda zato što bih slušajući je otkrio da sam umoran starac. Što se općenito dogodi ljudima kada previše slušaju Buldožer i TV dnevnik. A od TV dnevnika gora su samo tri ista na različitim tv programima.
Jebemti, dođe mi da prošetam do Žitnjaka i kupim, pa ako veće ne kazetu, neki CD. Možda je onaj Toto još tamo, neprodan? Ali nisam siguran da je ta Nama još živa, a i nekako lakše je naručiti preko intereneta, zapržiti , skinuti, odvaliti na youtube. Puno shopping centara, a sve manje traženih pjesama.
Kako ono reče Mali Princ- ja kad bih imao dva sata vremena, sasvim bih se lagano zaputio prema nekom izvoru.
Moj grad je jednom imao rutu. Mislim nije to bila neka naročita ruta, kad završi škola, a po mogućnosti najbolje da zbrišeš sat ili dva ranije, uostalom ko šljivi povijest, pa kreneš od škole, preko džamije(koja to nije bila), Smičiklasovom, Jurišićevom, Trgom, smijući se prolaznicima i gledajući prolaznice i već si se učas našao na Cvjetnjaku, poglavito u Jugotonu i RTB-u gdje bi grozničavo prebirao po pločama, ili pak vani po onim polovnim u kartonskim kutijama i prvo blistao od sreće kad bi vidio nešto što si godinama tražio, a onda se rastužio kad bi skužio da nemaš dovoljno love za to, čak i da nisi pojeo "atletičarski" sendvič s 20 deka gavrilovićke i dvije šnite sira. Onda bi zasjeo na ogradu pored pravoslavne crkve i grickao topli kruh iz obližnje pekare. Obično bi držao i Jugotonovu vrećicu kao plijen dana, onu na kojoj cucak viri u stari gramofon i bio posve siguran da stvari imaju svoj smjer. Naravno da ne znaš koji, jer jebeš takav smjer koji je zacrtan, ali ti se činilo da bi stvari trebale otići u nekom pravcu. Mislim ako već imaš novu longplejsku u ruci, ako ništa trebalo bi krenuti doma preslušati je, zar ne, a onda će se stvari već nekako razviti, zar ne? Čemu inače brazde na ploči?
Pivo je došlo kasnije. Razvoj stvari još čekamo, ali smo naučili da je bolje da se uopće ne razvijaju previše u nijednom smjeru. Plejke su još tu, ako ništa kao ukras, a ponekad čak padaju sa zida, što je jedna posva druga priča. Rutu smo možda skratili i preinačili, kako bi rekao Sejo, na vječni PKB trokut, ali ima nešto i u ugodnoj rutini. Brazde na pločama su sve dublje, još samo da zatalasa.
U mom gradu bi se povremeno zaustavilo vrijeme. To bi se dogodilo, onako jednom u nekoliko godina, posve slučajno, bez prethodne najave i ikakvog posebnog razloga. Trajalo bi svega nekoliko sekundi, možda i kraće, Tako da jedva možeš shvatiti da se zaustavilo, ali ipak bi trenutak prestalo teći, morao si to već primjetiti. Ako ništa, koju sekundu kasnije, kad bi ponovo počelo teći. Jednom davno, točno na Božić, jedan klinac vraćao se kući iz noćnog gluvarenja. Ništa posebno, nas trojica četvorica, muvali smo se od birca do birca, jedino što je bilo drugačije te večeri da smo išli s M. u kockarnice s poker-automatima, što nisam u životu radio nikad prije, ni ikad kasnije i kad bi zaradili neku sitnu lovu, taman za rundu cuge, očajnički zaustavljali M. da dalje ne kockamo jer je bio sklon toj navici i išli na piće utući dobitak. I taj postupak se ponovio nekoliko puta u tijeku večeri. Šest dana ranije poginuo nam je prijatelj i tako jedino pametno čega smo se sjetiti, a da bude posvećeno njemu, je da blejimo po gradu, kao što bi inače. Uostalom, mislim da se ni poslije nisam sjetio ničeg pametnijeg, iako kažu da sam obećavao.
I onda tako, bilo je nekih 3-4 ujutro i kao u jeftinom božićnom filmu ili reklami za mobilni drek, padao je snijeg, male sitne pahulje. Bilo je hladno, uvukao sam se pod kapu i jaknu, ostavljajući za sobom tragove, razmišljajući o tome što nas u životu čuva. A onda je pored mene prošao policajac, a ja sam, bez osobitog razloga, osjećajući se kao James Stewart u onom filmu samo, ničim izazvan, rekao "Sretan Božić" i on mi je vrlo pristojno i srdačno, također čestitao. Potom je prošla neka gospođa, tamo negdje na granici Draškovićeve i Jurišićeve i ja sam ponovio isto i ona mi je naravno odgovorila. Pa sam, cijelim putem do Glavnog kolodvora ponovio isto sa svakim slučajnim prolaznikom i baš svi su čestitali meni, neki mi i mahali, neki se smijali, neki i nazdravljali s flašama koje su nosili tko zna od kuda. Pomislio sam da je ovaj grad znatno bolji nego što je htio biti, bar večeras, bar noćas, bar pod noćnom kapom punom pahulja. Ne zato što je Božić, ne zbog snijega i srdačnosti, ne zbog jedne blesave i razigrane mladosti, nego zbog osjećaja da je nekad i tugu i radost moguće sabiti u jednu točku, točku u vremenu koju bi zbog nečega trebalo pamtiti, jednu jako malu nevidljivu, toliko neuhvatljivu, da točno ona postane trenutak u kojem prestaje teći vrijeme. Šteta samo što je ponekad zaboravimo onog momenta kad magnezitam ponovo pokrene olovne kazaljke, a vremenu ne dozvolimo da nam bude saveznik, što bi trebalo biti.
Moj grad je rastao sa mnom, ponekad me je razočarao, a nekad vjerojatno i ja njega. Ako se ikada i rastanemo, što nije izvjesno, pamtit ću ga kao mjesto koje na kraju rute ima ružnu robnu kuću u kojoj možeš kupiti kazetu starog benda, a sve kako bi na milisekundu zaustavio vrijeme. I koji povremeno miriše na čokoladu, dok ujutro sneni đaci silaze s tramvaja a šljakeri se penju u njega, umorni nakon noćne šihte, ni ne znajući koliko su slični jedni drugima. I da će se opet sresti, možda baš tamo na sljedećem tramvajskom raskršću, na kojem se snovi tope kao čokolada, ali ih je nemoguće nedosanjati.
Post je objavljen 07.01.2011. u 12:31 sati.