Prošli post je bio malo teži za pročitati i vjerujem da ga mnogi nisu ni pročitali, ali nadam se ste ga uspjeli barem pregledati i neka tu stoji za svjedočanstvo jer to je povijesni dokument. Pisan je na starom hrvatskom jeziku i u tom obliku sam ga stavio na blog. Već sam pisao o ovome Ljetopisu u pretprošlom postu Hrvati u kojem sam spominjao i ostale izvore kao npr Bizantskog cara Konstantin VII Porphyrogenet (912. – 956.) koji također piše o tom povijesnom vremenu i ne dolazi u sukob sa Ljetopisom kada govori o tim povijesnim zemljama. Crvena Hrvatska je bila sve do Drača. Tu su možda neki prijepori kod nekih povjesničara ali iz Porphyrogenetova opisa iščitavamo da je nabrojanim zemljama primarno hrvatsko obilježje, ali da u njima postoje i oni koji nisu Hrvati, kako je to bizantski car na drugom mjestu spomenuo govoreći o Zahumlju i Trebinju, a ispuštajući Duklju. Kad car kaže „ova spomenuta Hrvatska“, on misli nesumnjivo na hrvatsku državu, a ne samo na Hrvate jer kad bi mislio na Hrvate mogao bi kazati ono što misli, kao što je malo dalje spomenuo „Sclavine“. Međutim, pod riječju Sclavini mogao je misliti na onaj nehrvatski narod koji je bio naseljen po hrvatskoj državi, a koji je živio u područja Trebinja i Zahumlja.
Opisujući pobliže onu Hrvatsku, koju Pop Dukljanin oko 200 godina nakon cara Porphyrogeneta zove Bijelom Hrvatskom, Konstantin Porphyrogenet se s njim potpuno slaže. Kao i Pop Dukljanin, car tu državu naziva Bijelom Hrvatskom i određuje joj iste granice, služeći se samo drugim oznakama. No iz njegova se pisanja ne vidi da on Bijeloj Hrvatskoj pridaje teritorij Gornje Dalmacije odnosno Dukljaninove Crvene Hrvatske, iz čega jasno slijedi da ovaj teritorij u njegovo vrijeme nije pripadao hrvatskoj državi koju on pod tim imenom, dakle, Hrvatsku, opisuje.
Porphyrogenet nije nabrajao područja Crvene Hrvatske, kao hrvatske oblasti Bijele Hrvatske, ali također ne ni kao srpske, što bi svakako učinio da ih je smatrao srpskima. On zna samo za Zahumljane, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Neretljane, a to je znak da je bio u neprilici da li ih nazvati Hrvatima ili ne. Iz njegovih riječi „ova spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini...“ jasno je da je u ovim područjima bilo dominantno hrvatsko ime, dok se nehrvatski dio stanovništva nazivao nazivom koji je tada bio prakticiran, Sclavini (Slaveni).
Pop Dukljanin je katolički svećenik iz Duklje , a to je bila prije Crvena Hrvatska sa hrvatskim stanovništvom, danas je Crna Gora.
Kronika je nastala u Baru ( danas Crna Gora ), a prema nepotvrđenim istraživanjima Eduarda Peričića, moguće je da je autor Ljetopisa nadbiskup Grgur.
Splitski plemić Dmine Papalić pronašao je 1500. u Poljicima staru knjigu pisanu harvackim pismom, a koja sadrži Hrvatsku redakciju Ljetopisa Popa Dukljanina. Dmine Papalić je hrvatsku kroniku pronašao 22. listopada 1500. u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči Marko Marulić koji je kroniku preveo na latinski jezik pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione). Taj prijevod se čuva u Narodnoj biblioteci u Beogradu., dok se rukopis Marulićeva bolonjskog prijepisa naziva Croatiae Dalmatiaeque regum gesta.
Isti stari rukopis hrvatske redakcije, preveo je na latinicu 1546. u Omišu, Jerolim Kaletić (Ćaletić).
Nakon malo pojašnjenja prijašnjega posta sada bih se nadovezao i ustvrdio da je jasno da su Hrvati na ovim područjima o kojima piše pop Dukljanin od stoljeća sedmoga i postepeno primaju kršćanstvo, pokrštavaju se. Božja riječ se širi i na poganske narode, jer Isus je došao za sve narode svijeta. Današnji blagdan je Bogojavljanje gdje se slavi i objava poganima ( gdje pogani označavaju ne-Židove). Blagdan je, povijesno gledano, stariji od Božića. Bogojavljenje se zove stoga, što svetkovina u svojem liturgijskom sadržaju povezuje tri događaja u kojima se Bog (ob)javio i očitovao po Isusu: kod poklona triju poganskih mudraca Djetetu Isusu u Betlehemu, kod krštenja Isusova na Jordanu i u prvom Isusovom čudu u Kani Galilejskoj. Od srednjeg vijeka posebno je naglašavan poklon triju mudraca, koju su nazvani kraljevima i dobili pučka imena Gašpar, Melhior i Baltazar, pa je i sam blagdan dobio pučko ime: Tri kralja.
Smisao ovog blagdana nalazi se u njegovu imenu. Bogojavljenje znači da se Bog javlja i objavljuje svim narodima. Prorok Izaija nekoliko stoljeća prije Isusova rođenja naviješta svjetlo koje će obasjati tamu u kojoj se nalazi Izrael i svi drugi narodi. Izaija također vidi kako se razni narodi i kraljevi približuju k sjaju zore koja sviće u Izraelu. To što je Izaija naslutio u svom duhu, ostvarilo se na današnji dan. Tri kralja, odnosno mudraca s Istoka došli su da se poklone novorođenome kralju. U svojoj dalekoj zemlji vidjeli su nebesku zvijezdu i u svom srcu naslutili da će im ta zvijezda pokazati nešto čudesno lijepo. I nisu se prevarili. Zvijezda ih je dovela do Betlehema gdje su vidjeli novorođenog kralja čitavog svijeta.
Božićno vrijeme završava prvom nedjeljom nakon Bogojavljenja, a na tu se nedjelju slavi Krštenje Gospodinovo. Samo Bogojavljenje ostaje i dalje svetkovina Božje objave u kojoj se spominje pohod trojice Mudraca, Isusovo krštenje i Isusovo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje se Isus, na početku svoga javnog djelovanja, objavljuje kao onaj koji ima moć pretvoriti vodu u vino, čime posredno naviješta i ustanovljenje euharistije. Isto tako naša braća u Kristu koji koriste Julijanski kalendar sutra slave Božić pa koristim priliku da čestitam i zaželim obilje Božjeg blagoslova, da nam Isus koji je došao za sve nas bude Put Istina i Život, iznad svega da nas u međusobnim odnosima vodi Ljubav, On se objavio za sve narode i za svakoga čovjeka, On voli svakoga ljubi svakoga, čeka svakoga i sve nas zove k sebi u Život vječni.
Jer On je vječni svećenik i kralj svemira. On je smrću i uskrsnućem "dovršio otajstvo spasenja." Sada njegovo djelo u svijetu polagano napreduje, a kad o koncu povijesti "svojoj vlasti podloži sva stvorenja", predat će Ocu "vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira" Mi smo pozvani na življenje kršćanskih vrijednosti u modernom svijetu, protiv tzv. laicizma koji područje religije sužava na strogo unutrašnje područje duha i duhovnog.
Sv. Matej kaže za kraljeve koji su se poklonili Isusu, «upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putom u svoju zemlju». To znači da oni koji se stvarno jednom susretnu s Isusom Kristom, ne mogu više ostati stari ljudi, oni moraju krenuti drugim, novim putem. U Kristu Isusu čovjek je novo stvorenje, kaže sv. Pavao. Bog je od mudraca tražio da se vrate drugim putem. Dobro je znati da nas Bog može i često želi povesti drugim putem. Ako istinski tražim Boga moram biti spreman na to da krenem novim putem. Dopusti Bogu da te povede drugim putem od onoga kojim si do sada išao. To je vrlo često put u nepoznato. Ne boj se tog puta. Kad te Bog zove, onda ništa nije nemoguće. Kad Bog pokazuje novi put, on ti daje i snage da na tom putu izdržiš i sretno dođeš do cilja.
Boga se prihvaća srcem i nikoga se ne može prisiljavati da te voli pa tako ni Isus ne prisiljava, stoga je u suprotnosti sa kršćanskom vjerom nasilno pokrštavanje, a povijest nam pokazuje gdje god se vršilo nasilno pokrštavanje plodovi vjere su slabi ili nikakvi. Hrvati su postepeno skoro 2 stoljeća primali kršćanstvo i Bog nam je pokazao novi put, Bog nas je sačuvao kroz cijelu povijest od stoljeća sedmoga, kad god smo se uzeli u zaštitu Blažene Djevice Marije rajske Djeve Kraljice Hrvata bili smo spašavani bez obzira kakva situacija bila na vojnom ili političkom polju.
Nakon dolaska u ove krajeve prvi kontakt sa Svetom Stolicom Hrvati imaju 641 godine kada su primili papina izaslanika opata Martina koji je došao od njih otkupiti kršćansko roblje i kosti mučenika. O pokrštenju Hrvata nema puno podataka, ali se zna da je ono teklo mirno i slobodno između VII. i početka IX. stoljeća. Bizantski car Konstantin Porfirogenet (913.-959.) u svom djelu O upravljanju carstvom bilježi da je bizantinski car Heraklije (610.-641.), za čijeg su vladanja Hrvati zaposjeli krajeve između Drave i Jadranskoga mora, "poslao i doveo iz Rima svećenike, od kojih je učinio nadbiskupa, biskupa, svećenike i đakone, i pokrstio Hrvate". Povijesni izvori spominju i pokrštavanje narodnih vođa knezova: (Porge, Porina, Vojnomira, Višeslava, Borne) u Ninu, Ljudevita Posavskoga i ostalih.
U IX. stoljeću Hrvati su već uključeni u veliku europsku kršćansku zajednicu. Njihovi vladari Mislav (oko 839.), Trpimir (852.) i drugi grade crkve i podižu samostane. Već godine 879. hrvatski vladar Branimir, koji je stolovao u Ninu, pisao je papi Ivanu VIII.
On obećava rimskom papi vjernost hrvatskog naroda i daje zavjet da hrvatski narod nikada neće voditi osvajački rat. Papa Ivan VIII. odgovara pismom od 7. lipnja 879. na Spasovo i kaže da je slavio misu na grobu sv. Petra i tom prilikom zazvao Božji blagoslov na Branimirovu zemlju i njegov narod.
Također je sačuvano dragocjeno dopisivanje između pape Ivana X. (914-928.) i hrvatskog vladara Tomislava povodom prve splitske sinode (925.) u kojem se po prvi put u međunarodnim dokumentima nalazi spomen jednog hrvatskog kralja. Hrvatskog kralja Zvonimira krunio je Gebizon, legat pape Grgura VII., godine 1075. U to vrijeme raskola između Zapadne i Istočne Crkve, Zvonimir također obećava papi vjernost i obvezuje se da će u svom kraljevstvu provoditi crkvenu reformu, štititi udovice i brinuti se za pravednost "da jaki ne potlače slaboga". U doba hrvatskog kraljevstva s narodnim vladarima među Hrvatima su djelovali benediktinci, koji su ostavili neizbrisiv pečat na području crkvenoga, kulturnoga a i državnoga života toga doba.
Za širenje kršćanstva među svim slavenskim narodima su zaslužni sveta braća Ćiril i Metod koji su na slavenski jezik preveli Bibliju i najpotrebnije liturgijske knjige. Zahvaljujući misionarima i redovnicima Crkva je uspjela opstati i od petog do desetog stoljeća Europa je postala kršćanska.
Post je objavljen 06.01.2011. u 17:36 sati.