Marketing
Islam i europska desnica
Nakon bankrota zapadnih vrijednosti:
Islam s europskim licem?
Karl Richter
Zapad ima problema sa svojim moralom. O toj se temi jednostavno mora razgovarati jer bi se situacija, u koju su se dovela industrijska društva, mogla uzeti kao normalna. Ali ona to nije! Sekularni liberalizam sa svojim rastom, s kojim se dnevno suočavamo, jest plod prosvjetiteljstva. Prosvjetiteljstvo se hvali da je, navodno, oslobodilo čovjeka iz njegove "nezrelosti"; njegov povijesni, na religiji fundamentirani red srednjeg vijeka, prvo su podvrgnuli upornom racionalističkom kritikom da bi ga u francuskoj revoluciji - prisilno uništili.
Od tada se zapadno čovječanstvo smatra „emancipiranim“: prije svega od crkve i države, u daljnjim posljedicama od povezanosti i tradicije svake vrste.
Dvije stotine i pedeset (250) godina su bile dovoljne da bi se proces emancipacije dogurao do vrhunca. Zapadna društva su pretežno u stanju atomizacije.
Svi su se odrezali; građani od države, vjernici od svojih crkava, učenici od svojih nastavnika, djeca od svojih roditelja. Tko želi u tome vidjeti napredak, njemu se ne može više pomoći. On vjerojatno ne zna za drugačije.
Ostaje na tome: gledajući na povijesnu cjelinu, zapadni svijet prakticira izvanredno stanje. Događaji poput "Love Parade" u Berlinu i homoseksualni "Christopher Street Day" su nenormalne pojave. Godišnja statistika pobačaja ide u stotine tisuća, što je također daleko od normalnog.
Također nije normalno da se kulturne institucije, kao kazališta, transformiraju u kanalizaciju, na pozornicu dolazi pakao, i gadosti svake vrste.
Schiller je vidio u kazalištu "moralnu instituciju" i mora da je živio na nekom drugom planetu.
Nije normalno što društvo dopušta toliku blasfemiju prema religioznim slikama, što u ovoj zemlji spada pod dobar ton u "talk show" emisijama i kabaretu, te onda i ne čudi da ako se slučajno uvrede religiozne slike drugih religija, da ti narodi odlučno prosvjeduju, na žalost dekadentnih Europljana.
I daleko od normalnog je sveprisutna pornografija na kioscima i naslovnicama tabloida, te promidžba telefonskog seksa privatnih tvrtki.
"Gubitak srama", već je znao Freud, "je prvi korak do demencije."
Na ovu mudrost dobro stoji izreka Mohammeda: "Tko se ne stidi- radi što hoće!"
Moguće je, da se pojedinac na sve besramnosti odavno navikao, da bi se odlučno protiv njih borio.
Mi smo se zadovoljili s nemoralom, drogom, prostitucijom.
No, to nas ne oslobađa od krivnje.
Moralni status Zapada nameće se za usporedbe.
Nema muslimana koji može razumjeti ono što se događa u, navodno, kršćanskim zemljama.
Niti jedna druga kultura se nije toliko radikalno odrekla svojih tradicija, svojih korijena, kao zapadni kulturni krug.
Ono što je Europu napravilo veliko, pokopalo se pod debelim slojem hedonističke lave. Snaga nadosobnih vrijednosti, kao što su Bog, zajedništvo, domovina, gotovo je nestala.
Unutar nekoliko generacija, lice starog svijeta se temeljito promijenilo; nešto što je do sada bilo neviđeno.
Zar nas je "Propast Zapada" (Oswald Spengler) stigla?
Drugim riječima: Koliko budućnosti ima Europa?
Zapravo, mnogo ide u prilog tvrdnji da je zapadni životni ciklus došao do kraja. "Fellachisierung", kako je Spengler (1880-1936) nazivao raspadanja starih kultura, je blizu.
Tome pridonosi demografski razvoj, kao i prisvajanje našeg okoliša kroz mase vitalnih, hrabrih emigranata, koje je u punom jeku.
Odlučujući faktor u svemu tome jest činjenica da je Europa izgubila svoju dušu. Stari bogovi - uključujući i kršćanskog - su mrtvi, njihovi hramovi i crkve napušteni.
U budućnosti europskog ustava neće biti više povezanosti sa kršćanskom religijom. Pustinja raste!
Međutim, izgleda da je samo zapadni svijet pogođen tom pustinjom. Druge kulture, iza kojih je uvijek jaka religijska snaga, uživaju neprekinutu vitalnost: konfucijanska, budistička, hinduistička. A pogotovo islamska!
I Europa neće preživjeti bez velike noseće ideje. Nivelirana na najnižoj razini, Europa je izgubila svoj identitet, koji će možda još nekoliko generacija, možda i stoljeća dalje postojati; kao kontinent bez lica, koji su drugi već počeli međusobno dijeliti. Tako su pali Rim i Bizant, a i Sasanidsko Carstvo prije napada Arapa. Za umiruće narode povijest ne zna za rezervate.
Transformacija zapadnog svijeta je vjerojatno već započela.
"Najveća istina" dolazi po Friedrichu Nietzscheu "Uvijek na golubovim nogama." I Rim nije prepoznao Germane kao one, koji će, jednoga dana, naslijediti carstvo. Publije Kornelije Tacit (ca.55-116 AD), dalekovidni povjesničar carskog vremena, dokumentirao je divljaštvo sjevernih naroda, ali i njihov viši moral.
Jedno pitanje: Hoće li u Europi 21. stoljeća, islamske manjine preuzeti ulogu barbara? I dati Zapadu svoju novu formu, kao nekada za vrijeme seobe naroda Rimskom Carstvu Germani?
Mora se, da bi pronašli odgovor, osloboditi plakativnih parola, koje prebrzo tuđe osuđuju kao neprijateljsko. Pogotovo u vremenima histeričnog rata protiv terora, koji celebriraju transatlantski europski Lakeji.
Oni koji se daju manipulirati od anti-islamske histerije, igraju igre Washingtona i doista sudjeluje u lažnoj križarskoj retorici, koja nikome ne pomaže.
Smiju se drugi, oni koji su izmislili "Sukob civilizacija" (Samuel P. Huntington) prije mnogo godina, ali ne u korist Europe, nego Amerike!
Za trijezno razmišljanje, ostaju neke činjenice i isti broj radnih hipoteza:
Prvo. Islam stoljećima ima enklave u Europi. Oni su ostaci višestoljetne turske okupacije na jugoistoku. Habsburška monarhija, mnogo mudriji europski model od sadašnje EU, s njima nikada nije imala problema, jer je bila dovoljno tolerantna, da prihvati i muslimanske podanike apostolskog Veličanstva. Grčeviti pokušaji integracije kao danas u znaku multi-kulturne (rasne) tvrdoglavosti nisu bili potrebni. Isto vrijedi i za tri muslimanske Waffen-SS divizije, dvije hrvatske i jedna albanska, koje su imale svoje vojne kapelane.
Drugo. Protiv ovog povijesnog primjera kojih ima i mnogo više, da se tvrditi da je pitanje islama danas drugačije, naime etničko: za razliku od Bošnjaka Habsburške Monarhije, milijuni Turaka u Njemačkoj, kao i mnogi sjeverni Afrikanci u Francuskoj, nisu Europljani, to neće ni postati, koliko god postojali liberalni zakoni za putovnice, uvijek će se tretirati kao građani drugog reda.
I problem nije islam, nego masa ne-europskih useljenika, bez obzira odakle. To je politički izazov, koji Europa mora riješiti. S islamom kao religijom to nema veze!
Treće. Islam je odavno napustio uporišta emigranata. Jedva primijećeno od javnosti, u Njemačkoj živi nekoliko desetaka tisuća njemačkih muslimana.
Procjene se kreću od 70 000-150 000 muškaraca i žena koji su prešli dobrovoljno na islam. Mnogi preuzimaju arapska imena, ne iz multikulturalne nostalgije, nego zato što je arapski jezik Kurana, a žene nose veo i/ili marame. Egzotičnije od transvestita, SM-a (sadomazo) ili Gothic scene nije, ali mnogo ozbiljnije, više duhovnije i zdravije. Pravi muslimani ne piju alkohol i ne konzumiraju drogu.
Nota bene: naglasak je na islam, ne islamizam!
Četvrto. Tvrdnja da se muslimanske vrijednosti, kao što su navedene u Kuranu, ne uklapaju u Europu je samo tvrdnja, i ništa više! Može se s jednakim opravdanjem tvrditi da je kršćanstvo kao podvrsta semitskih Židova, također uvezena s Istoka.
Kršćanstvu su stoljeća trebala prije nego što je postalo vodeća europska "kultura". Tijekom asimilacije od polu-semitske robovske religije nastala je kultura koja je jedan i pol tisućljeća, inspirirala najbolje umova Zapada za besmrtna djela. Od starog saksonskog Helianda (830 AD) preko trubadura srednjeg vijeka do Johanna Sebastiana Bacha i Antona Brucknera.
Zašto se Europa ne bi mogla asimilirati?
Peto. U središtu islamskog svjetonazora stoji ideja reda i pravde, drevna centralna zamisao indoeuropskog duha, barem do prije nekoliko desetljeća. Što je strano u tome? Razlika između Istoka i Zapada je jedna druga: dok je se Zapad tijekom prosvjetiteljstva i amerikanizacije potpuno odmakao od svakog pojma reda, islamski svijet iz dobrog razloga drži do istoga.
Želimo biti realni: islam je izazov.
Nitko ne može poreći da postoje fundamentalistički agitatori, koji bi rado vidjeli kako mašu zelene zastave sa Cologne katedrale. Stoljeća arapskih i turskih napada na Europu nisu zaboravljena. Neugodno je i kada se čuje kroz tisak kako hodže, svojim turski učenicima u školi Kurana negdje u Njemačkoj predviđaju: ". Sve će to biti vaše." Uvjet: samo ako Nijemci nastave, kao do sada, odbijati svoju reprodukciju i svoju budućnost, čovjek će ostati u pravu.
Europski problem islama su Europljani sami!
Što nas čeka? Jeli dan blizu gdje će zakon šerijata zamijeniti građanski zakonik?
Moguća su nekoliko scenarija budućnosti: restorativno, evolucijsko i eksplozivno.
Eksplozivni scenarij - multikulturalni građanski rat na njemačkom tlu - ne može se isključiti ako se demografska slika ne promjeni, i nastavi dramatično kao u posljednjih nekoliko desetljeća.
Demografi su izračunali da će u godini 2040. u svim većim njemačkim gradovima Nijemci biti manjina. Emigranti će onda zahtijevati veći politički utjecaj, uvođenje drugog službenog jezika, dvojezične prometne znakove, itd. Najbolji primjer je Jug Sjedinjenih Američkih Država - gdje je sve na engleskom i španjolskom jeziku!
Napetosti mogu biti potaknute i od strane trećih. Kako to učiniti, može se proučavati u povijesti sukoba na Kosovu i raspad Jugoslavije i njene etničke podjele. A kada bude građanski rat "vruć", NATO ima svoje tlo za intervenciju u Njemačkoj i može ju konačno staviti pod međunarodnu kontrolu, i po jugoslavenskom modelu parcelirati. Teorije zavjere? Ali scenariji krize leže kod Ujedinjenih naroda već u ladici. Osim novih saveznih država u Njemačkoj i južno-francuski gradovi se smatraju potencijalnim kriznim područjima.
Ne mora dotle doći. Moguće je, da se Nijemci u licu islamskog izazova vrate svojim korijenima, i ponovo reaktiviraju kršćanstvo kao dominantnu kulturu i time u zadnjem trenutku smire bure baruta u obliku multikulturalizma. To bi bio restorativni scenarij. "Rat protiv terora" bi nudio idealan legitimitet i mogućnosti za to. Bez sukoba i to rješenje nije moguće. Nijemci bi morali postati Konquistadori, što je malo realno.
Ostaje evolucijsko rješenje: dugoročni razvoj zapadnog islama, koji pri kraju zamjenjuje istrunutu dekadentnu zapadnu civilizaciju.
To ne bi bio gubitak; žene su nosile marame i u našim regijama.
Tko je bijesan na takve detalje mora biti svjestan da zastupa interes militantnih feministkinja. Dobrih argumenata ima za maramu: da je veo ili marama zaštita, znači štiti dostojanstvo žene u vremenima sveprisutne Pornokracije. Razumljiv argument.
I još jedna stvar govori za islamsku opciju: činjenica da otpor protiv amerikanizacije svijeta i izrabljivanja od strane njih, dolazi samo od muslimana.
Za razliku od zapadnih liberala muslimani su spremni braniti svoju vjeru i svoj način života s mačem protiv svakoga.
Poslanik Muhamed nije samo cijenjen kao osnivač religije, nego i kao ratni zapovjednik.
Profesor filozofije Peter Kreeft iz Bostona, čiji je bestseler "Ekumenski Džihad? Religije u globalnoj kulturi rata" (Augsburg: St. Ulrich 2003) objavljen i na njemačkom jeziku, ističe da dobar dio rastuće fascinacije prema islamu, proizlazi iz njegovog borbenog stava i prisutnost Svemogućega na svojoj strani "Jer Bog drži svoja obećanja i blagoslovi poslušnike koji slijede njegov zakon i strahuju ga, i kažnjava, one koji to ne rade."
S takvom duhovnosti u turbulentnom 21. stoljeću čovjek će dalje doći nego s hedonističkim egoizmom!
Neka se dogodi...
Članak je izašao 2004. godine.
Tekst preveo i obradio Š.T.
Post je objavljen 06.01.2011. u 15:46 sati.