Hello, hello, hello, how low?
Realy, how low?
Koliko nisko?
Koliko nisko naš život može pasti?
Niko nema odgovora? Niko nema odgovora?! Ne, naravno da nema. Nema konkretnog odgovora, i nikad ga nije bilo, ali to ne znači da mi ne smijemo imati svoj odgovor.
I ja imam svoj odgovor:
Naš život pada onoliko nisko koliko ga mi napravimo niskim. Ja sam svoj učinila dovoljno niskim i sada ispaštam. Ja znam da sam ja u potpunosti nihilistična i ne volim to. Tek sada shvaćam vrijedost izreke: "I'd rather be hated for who I am, than loved for who I am not". Tek sada shvaćam da je život obična propast i da uopše nema smisla.
Mene jako iznervira i običan komarac. Zašto? To od nas prave ljudi koji nas okružuju, to je očigledno, i kvare pojedine ljude. Mene jesu - ja više nemam ništa od života, osim pukog i besciljnog sjedenja i gledanja u laptop, čitanja, sviranja gitare i buljenja u prazno dok slušam muziku.
Ja nemam nekakvu posebnu teoriju za život, ali znam jedno - život je onakav kakvim ga mi napravimo. A ja sam svoj bar 40% srozala. Čime? Dopuštala sam ljudima da mi čačkaju po glavi. Više se ne dam, ali se neke stvari ne mogu vratiti.
Tinejdžeri se prepuštaju drugima, i ja sam jedno vrijeme.
Red je da se mi, tinejdžeri, malo prepustimo sebi, a ne drugima.
Sada kada znam gdje sam pogriješila želim se vratiti - ali povratka nema.
Zato moj život definitivno smells like a teen spirit.
Post je objavljen 05.01.2011. u 21:51 sati.