Marketing
Crno bijeli svijet (mama, tata, pas i kravata rata rata)
...rata rata
Gledala sam jutros slike iz tog nekog davnog vremena, vremena u kojem me moja majka odijevala u bijelo i vječno strepila da će me prozirnu poharati neka opaka boleština.
Iako u nekom času postanemo roditelji svojim roditeljima, opet - ustroji nekih jako ustrojenih svemira su nepromijenjivo zacrtani od herojskih vremena, i moj i njen svijet će zauvijek ostati ravna ploča na leđima četiri kornjače od kojih će jedna vječno tvrditi da mi nedostaju barem tri kile i da će me zato poharati neka opaka boleština, druga da mi nedostaju zavjese na prozorima, treća da sam najljepša s dugom kosom, a četvrta će mi pričati kako me u davna vremena odijevala u bijelo… a ja ću im se u manje herojskoj dobi koju nisam bezveze zaslužila, prvim trima opirati, a četvrtu nukati da mi dugo priča.
Arhitektice se navodno odijevaju u crno. Navodno i ja.
Osim kad se odijevam u bijelo.
Ili obrnuto.
Moje najranije slike, moj dolazak iz bolnice u bijelom jastuku, moj prvi rođendan u bijeloj haljinici, dolazak mog brata u istom bijelom jastuku i moje iščekivanje u drugoj bijeloj haljinici… stotine njih… slikane su u boji.
Moj je otac uz standardni set ljubavi koji jedan nestandardni muški život zasluži, izbori i preživi, imao još i tri velike ljubavi sa strane; fotografiju, svemir i šah, a ja, koja sam od malih nogu stavljala kraljicu pred lovca, ipak sam od njega vrlo rano preuzela druge dvije ljubavi i možda zbog izdanog znanja o gambitu koje je ostalo ležati na njegovom ispruženom dlanu potpuno neželjeno i odbačeno - skrbila o zvijezdama i zvjezdastim blendama s čak previše burnih emocija.
Slikao me djevojčicu zamišljenu blijedog lica i tamnih očiju, nagnutu nad crno bijelom pločom, držeći u rukama svoj aparat koji je bio opremljen da vidi da je svijet u boji... da sam i ja u boji, a onda bi mi čitao priče iz Galaksije i govorio mi u o crnim rupama dok bismo gazili po bjelini snijega. Da je svemir zakrivljen a vrijeme relativno, čula sam prije nego sam naučila svoju ravnu prečicu do škole i iz sata iščitati koje je vrijeme sadašnje, iako nikad nisam razumjela pročitano... vrijeme sadašnje, niti se ikad posve našla ili bar snašla u njemu.
No eto… nitko moje dobi, a ja sam ovu svoju dob kažem, prilično dugo sticala, nema na stotine fotografija iz one najranije dobi... pa još slikanih u boji.
I često sam se osjećala krivom zbog njih i u stanju moralne zbunjenosti imala potrebu ispričati se što se moje šareno djetinjstvo ne uklapa u standard i što moj najraniji život ne izgleda ni povijesno, a niti najmanje uvjerljivo. Pa sam ih šarene i glossy kasnije naknadno znala pretvarati u crno bijele i mat, da postanu stare i uvjerljive i mudre… da post festum pripadnu nekom općepoznatom izgubljenom svijetu i vremenu.
I kako u djetinjstvu leže klice svih onih dječjih bolesti koje nikad nismo odbolovali, pomislim da možda baš na tim mojim povijesno upitnim temeljima koje sam htjela pardonirati, izrasta moj naknadni nestabilan i jako zakrivljeni - rest is the history. Ja svom zakrivljenom svemiru vječno ispravljam krive Drine pišući… i tješim se - kako svih devet muza ima istu prelijepu majku Mnemosinu - boginju pamćenja, pa ja samo nježno vraćam svoju muzu njenoj majci... u njeno djetinjstvo, a moje je djetinjstvo tu slučajna kolateralnija žrtva.
I kažem si još - The one duty we owe to history is to rewrite it… rekao je to baš tvoj Oscar Wilde.
I ja ne znam tko je taj tip, ali susrećem ga stalno, a s kim si takav si kažu, pa sam valjda u lošem društvu uvijek pomalo zaglavljena u proredima ispisanih stranica svojih dnevnika čije me trotočke kasnije razrogačeno gledaju i ne prepoznaju me dok strujim između redova vlastitog vremena uvijek preslaba da se pomirim s lijepim djetinjstvom, uvijek prejaka da se spriječim da kao bujica ne krenem u svakom svom budućem vanjskom i unutarnjem pravom pravcu koji poželim… no matter what.
Ne znam… nemam neku poantu, ni misao, ni odluku…Gledala sam jutros te slike u boji koje je uslikao moj otac, naslonjena na jastuk koji je moja mama iskrojila od jednog davnog bijelog jastuka u kojem me donjela… još bezimenu... i ćutila sam svoje ime i kako se nekad najveće životne promjene ne dogode u neprospavanoj noći velike odluke, jer sve su moje velike životne odluke do sada i tako uvijek bile samo lažne uzbune, nego u dubokom snu na jastuku u kojem je uz sve emocije kojim sam ga kroz život punila, noćas sigurno ostala zarobljena neka važna misao iz tog sna, ali ga se više uopće ne sjećam.
Arhitektice se navodno odijevaju u crno. Navodno i ja.
Osim kad se odijevam u bijelo.
Ili obrnuto.
Ali duboko dolje… moji su temelji u bojama.
I prvi put vidim da je to povijesno u redu.
p.s.
I prvi put vidim da sam uistinu najljepša kad imam dugu kosu.
A mogla bih je čak i obojati.
tessa k
...pas i kravata rata rata
Post je objavljen 05.01.2011. u 17:05 sati.