Nisam sklon baviti se analizama, niti izgrađivati svoj psihološki profil. Isto tako nisam od onih koji uče na vlastitim greškama, štoviše sklon sam ih ponavljati za redom i više puta... Kad me pitaju tko sam ja jednostavno kažem MIle Mylo i to je to... To je sve što imam za reći.. Ja sam ja.... nisam pisac, to je nešto što činim - pišem knjige, nisam komičar - to je nešto čime se bavim....
Mrzim se etiketirati, stavljati oznaku na sve što činim ili na sve što me određuje... Ljudi kao da su postali ovisni o etiketama, kao da ne znaju živjeti drugačije, i ja se u takvom svijetu ne snalazim baš najbolje....
Poštujem samo one koji poštuju mene, sukladno tome i cijenim samo one koji mene cijene, što naravno dodatno zakomplicira život...
Shvaćam da nismo svi isti i da ne možemo biti isti, ali možemo bar težiti istome...
Prije nešto više od godinu dana ( 2009) spremao sam se u Makarsku na ljetovanje i prijateljica me upitala za stolom kafića kakav je moj plan za budućnost? Ja sam se nasmijao i ono izvalio: Pa tko uopće planira svoju budućnost? Kako? Nakon toga ona se ozbiljno naljutila na mene što sam tako nemaran prema svojoj budućnosti. Nisam imao ništa svoje, nisam nigdje radio, nisam imao novac....
Nisam shvaćao zašto se ljuti? Ona je sebi sve isplanirala kako će stvari izgledati za nju u narednoj ( prošloj 2010 ) godini i neke su joj se stvari ostvarile a neke ne... Ja nisam isplanirao ništa.
Danas sam sreo tu prijateljicu i otišli smo na kavu. Ona je i dalje na istom mjestu gdje je bila i prije godinu dana, i još uvijek si planira budućnost!
Ja sam sretan, zaljubljen, situiran, zaposlen i još uvijek ne planiram svoju budućnost, ali što je najvažnije cijelu godinu događale su mi se nevjerojatne stvari i opazio sam joj na licu, kad sam joj prepričavao događaje, da joj je žao što nije iskusila isto to.
Što želim reći jest da su najbolje i najljepše stvari one koje nisu planirane....Najbolje ljubiš kad se nisi planirao zaljubiti, naslađa je hrana ona koju nisi planirao pojesti i tako dalje...
Ja živim za danas a sutra? O sutra ću razmišljati sutra!
Sutra me možda više neće biti, možda mi je ovo zadnji dan na Zemlji! Zašto da ga potrošim na planiranje nećega na što ne mogu utjecati... Puštam da se svari same dogode i onda djelujem...
Ponekad pokleknem, da i ponosni muškarci poput mene pokleknu i izgube vjeru u sebe, i sve im postane uzaludno i besmisleno... Ja sam odavno shvatio da je kod mene to proces, nešto što se ponavlja tijekom života... Živim intezivno, burno, ispunjen emocijama i ispunjen ljubavlju u svijetu koji ne prihvaća takav naćin življenja otvorenih ruku. Zato izgorim poput Feniksa u vlastitoj energiji, u vlastitom zanosu i onda se prekrijem pepelom. Crnom depresijom i onim najdubljim, najcrnijim mislima koje držim u sebi samo da bi ponovno uskrsnuo s novim žarom.... Ne možeš me ubiti, ne možeš me slomiti - možeš mi samo podrezati krila ali na kraju ona ponovno narastu još veća nego prije...
Život je jedan veliki "ringešpil" i onaj tko prije savlada vrtoglavicu taj najviše uživa.... jer se onda vozi po nekoliko puta.... Ja želim biti taj koji se vozi, vozi, vozi... koji negoduje kad vožnja završi, koji nagovara prijatelje na još jednu vožnju...
Sad širim krila...Velika su i blješte... Jedva čekam da osjetim adrenalin kad se otisnem u visine...Poletimo zajedno prema suncu prijatelji dragi... ima na nebu mjesta i za vas......
Živi i pusti živjeti....
Post je objavljen 04.01.2011. u 20:19 sati.