
Ruše se pojate stare
od sjete, samoće i tuge,
košteli bršljanom obrasli
kroz godine protekle duge.
Nekad su bile
prepune slame
od ječma i pšenice,
a sada se ruše
same napuštene,
skrivajući svoje
oronulo lice.
Pod krovom od ploča
još stoji samo
pojata jedna,
prkosi vremenu
suncu i buri
jer to je pojata
mojega djeda.
Post je objavljen 04.01.2011. u 14:47 sati.