Marketing
Rastanak s prijateljicom
Proljeće se šuljalo i zavodilo zimu. Vani je divljao vjetar koji ledi kosti…. Umro je u predvečerje. Te noći nisam željela nikog pored sebe. Zatvorila sam se u svoju sobu, s kutijom cigareta…. Nisam plakala. Palila sam cigaretu na cigaretu…. imala sam zimicu…. tijelo mi se treslo ko s drveta odbačeni list na vjetru. Do jutra sam stišala vriskove u sebi, podimila cijelu kutiju pljugi…. Ujutro sam povratila… umila se… i hrabro krenula u novi dan. I od tada čvrsto koračam već desetljećima. Jedan moj kolega uvijek komentira moj korak… koji prepoznaje još na hodniku kad dolazim… jer ga podsjeća na stupanje i kaže da očituje moju odlučnost. Nikada mu nisam objašnjavala da si ja mekši korak nisam mogla dozvoliti…. jer tko zna kamo bi me dovela popikavanja i neodlučni koraci.
Od tih prvih popušenih cigareta prošla su skoro već tri desetljeća. Cigareta je postala moja najbolja prijateljica. Jedina je ona znala moje nesigurnosti, strahove, tuge… Jedino je ona imala privilegiju tješiti me i oblacima dima maziti u trenucima kad sam poput ranjene zvijeri bila off line za cijeli svijet.
Ona mi je bila podrška, utjeha, duda varalica, pomagalo, štaka, „rame“ na koje sam se naslanjala…. ona je bila uvijek tu… kad se sve drugo rušilo.
Prije nekih sedam godina shvatila sam da mi ona više nije samo prijateljica. Postala je moja vladarica. Zagospodarila je mojim životom…. i bila je opet jedina kojoj sam tako nešto dozvolila. Počela sam pružati otpor…. ali sramežljiv, slabašan i neuvjerljiv.
Svašta sam pokušavala… bila sam u Poreču na hipnozi, lijepila nikotinske flastere… ali ona je bila je jača… Samo se ironično smješkala na moje neuvjerljive pokušaje.
Vladajući su donijeli Zakon….. na kojemu sam im osobno zahvalna… jer su mi omogućili neke samospoznaje do kojih teško da bih došla da nije bilo njihovog Zakona.
Njihov Zakon mi je sasvim sigurno pomogao… ali ipak moram poručiti onom HDZ-ovom pizdeku kojeg šalju u sve emisije na temu pušenja… a koji govori mudro, pametno, bahato i čovjek mu ne može ništa prigovoriti… ali ipak kad ga gledam, dođe mi ga žao. Nema taj pizdek pojma što je u životu propustio…. jer su najčarobnije ekipe bile upravo one pušačke… bez obzira da li smo fumali u školskim WC-ima, disco clubovima, kafićima ili na nekim privatnim zabavama. Likovi poput njega nikada nisu bili dio tih i takvih ekipa….. i likovi poput njega nose sada ružičaste košulje, imaju ružičasta pluća, donose ružičaste zakone i tako ružičasto veslaju ovaj narod da ih je „milina“ gledati…. provode ružičaste diskriminacije iza kojih sakrivaju najcrnju pljačku koju je ovaj narod ikada doživio u svojoj povijesti. Da je njegov ministar ikada okusio taj čarobni svijet duhanske ovisnosti ne bi sada bio ovako dezorijentiran. No pustimo sada likove koji donose propise i vratimo se na ovo oproštajno pismo.
Govorili su mi bivši pušači da nije strašno. Dovoljno je samo donijeti odluku i sve O.K.
U ovu godinu sam krenula bez svoje „prijateljice“. Prošlu noć nisam dobro spavala… tresla me zimica…u polusnu sam sanjala da umirem. Pomislila sam da me hvata gripa…. ali znam da nije gripa. Drma mene žudnja… drma me ovisnost. Volim kad me drma… jer maženje nikada u meni ne budi prkos… a on mi je potrebniji danas više nego ikada.
Zato… draga moja… hvala ti na svemu što si mi dala u protekla tri desetljeća. Da nije bilo tebe ništa ne bi bilo isto. Kako se ništa u životu ne dešava bez razloga, tako si i ti s razlogom baš tog dana stigla u moj život i sve to vrijeme bila uz mene.
Odavno sam uvježbala korak, pomogla si mi pobijediti strahove, istesati odlučnost…. pa je sada došlo vrijeme za završni ispit… naš rastanak. ŠLUS!
Post je objavljen 04.01.2011. u 13:54 sati.