Marketing
Big brother vidi sve u najkapitalističkoj zemlji na svijetu
Iz ovog ili onog razloga, nisam puno pisala zadnjih mjeseci, a da sam imala vremena, imala sam tema za skoro svaki. Neću vam sigurno stići sve prepričati, ali bih si u svoj dnevnik htjela staviti one neke doživljaje koji se ne događaju na utabanim turističkim putevima... neka ostane za ona vremena kada slike izblijede.
Mislila sam na Kinu kad sam napisala najkapitalističkija zemlja na svijetu. Ne govorim to jer mislim da mogu izmjeriti kapitalizam, nego kolikogod se vraćala tamo, svaki put pomalo začuđeno gledam u sjaj velegrada... sjaj novogradnji i sjaj shopping centara. Začuđeno jer unatoč tome što dobro znam kako se ogroman dio svjetskog poslovanja vrti tamo i iako sam već vidjela njihove najveće gradove, onaj jednopartijski sustav, ona KP kratica mi je u kontradikciji s javnim sjajem kad pomislim na to iz perspektive nekadašnjih europskih komunističkih zemalja. Nije ni tamo bilo jednakosti, ali su ulice bile sivije i bez neonskog sjaja.
Ne znam tko su oni koji u Kini zgrću pare, ali kao što se, kada se odšeta malo dalje od svjetla velegrada, vidi siromaštvo koje Kinezi ne smatraju siromaštvom, tako se se i u svim "omanjim" gradovima od 3 i pol milijuna stanovnika vrlo jednostavno naleti na shopping centre s dućanima glavnih svjetskih modnih dizajnera.
Bit će da netko to kupuje. Ne vjerujem da su glavni kupci zapadnjaci jer sve strane stvari koje su globalno dostupne, skuplje su nego na zapadu zahvaljujući kineskom porezu na luksuz. Ne vjerujem niti da su prosječni Kinezi jer im plaće nisu neke ni u gradovima, a kamo li na selu. Čitala sam nedavno u nekoj od onih ozbiljnih novina kako razni šeici, odnosno njihove drage, puno kupuju u Kini jer su počeli lijepo poslovati jedni s drugima. No, znam da nisu samo Arapi ti koji tamo kupuju. Štoviše, nikada ih nisam vidjela u tim dućanima. Vidjela sam ponajviše kineske mame i kćeri.
Nasuprot blještavilu shopping centara, postoji nešto drugo što u Kini osjećam više nego igdje drugdje i to nešto me podsjeća na komunizam iz perspektive nekadašnjih europskih komunističkih zemalja. To je Big Brother kojega sam nakon svake posjete uvijek sve više svjesna. Nemojte misliti da živim u uvjerenju da Big Brother ne gleda drugdje, ali mislim da im je stil vidno drugačiji.
Ovog kineskog sam osjetila na svojoj koži.
Došla sam u Kinu na tjedan dana. Mjenjačnica na aerodromu mijenja samo EUR, US$ i GBP i uzima jako veliku proviziju tako da tamo uvijek mijenjam neku minimalnu svotu za taxi i za prvu ruku. Izvukla sam svojih 20 funti (izdanih by Bank of Scotland) koje su mi ostale od davnog putovanja u Edinburg i dobila RMB. Nakon tjedan dana sam se vraćala u Tokijo, prošla sve kontrole na aerodromu u Dalianu i ušla u dio za međunarodne letove. Drugim riječima, nisam bila jedina bijelkinja i nisam izgledom iskakala iz mase. Sjela sam u jedan od kafića okrenuta leđima ulazu i naručila espresso. Nije bilo prošlo ni 10 minuta otkad sam prošla kontrole kad sam se ugodno zavalila u stolicu i baš zatvorila oči da malo zakunjam. No, nakon nekoliko sekundi čujem negdje jako blizu mene: "Hello, Miss.". Pogledam, a to se meni obraća neka uniformirana Kineskinja. U glavi sam vrištala: "PUSTI ME DA SPAVAM!!!", ali svejedno sam pristojno odvratila pozdrav i pogledala je upitnim pogledom. Pita me je li se sjećam kako sam tjedan dana ranije ušla u Kinu i na aerodromu u Dalianu promijenila 20 škotskih funti.
Naravno da sam se sjećala.
Tad mi uniformirana gospođa objasni kako njezina banka ne prima škotske funte, nego samo engleske i upita mogu li joj dati neku drugu valutu, a ona će mi vratiti moje novčanice. Nisam se htjela objašnjavati da su te škotske, normalne GBP i htjela sam što prije nastaviti svoje kunjanje pa sam preuzela svoje novčanice i dala joj kombinaciju EUR i RMB (sretna da se riješim RMB
). I onako sam kasnije letjela preko Heathrowa pa su dobro došle...Ono što me impresioniralo je bila brzina kojom su me pronašli iako još nisam bila negdje na ukrcaju za avion na kojeg sam išla...
Treća slika je noćni život koji im je stvarno dobar gdjegod da sam išla. Daju si truda... Znaju napraviti dobar štimung. I baš sam pričala s jednim Kinezom, rekla bih...oko 35 godina...koji tamo vodi jedan noćni klub. On ne voli KP. Pitam ga kako to cijeli sustav opstaje. Kaže mi da on ne misli da će se ikad promijeniti. Nikada?! Uvjeren je da on to neće doživjeti. Meni je to nevjerojatna izjava. Ipak je Kina jedna ogromna zemlja gdje ima nekoliko regija koje nisu sretne u toj zajednici, a i čuje se, unatoč represiji, o prosvjedima. Opet iz europske perspektive, ne mogu zamisliti da će to biti jednopartijski sustav za 20, 30, 40.... godina. Kaže da se većina ljudi boji išta poduzeti, a u međuvremenu se zemlja i mnogi pojedinci obogatili pa ima veliki broj ljudi kojima sve skupa odgovara.
Bilo kako bilo, jako je drugačije i nekako kontradiktorno.
A što se nas koji smo za 8 vremenskih zona zapadnije tiče, netko nam želi prodati da globalni Big Brother ne zna gdje je jedan Mladić ... Ma, molim te..... Neka outsource-aju Kineze i za to
.Post je objavljen 21.02.2011. u 23:23 sati.