many things you were...but never cruel...
znam, mislio si da je tako lakše. znam jer sam i ja tebi to napravila jednom. ali vidiš, ne znam jesi li samo bio okrutan, ili si to i mislio. jer nisam znala da toliko boli možeš nekom nanijeti u svega nekoliko rečenica. ipak, gledao si negdje u daljinu, desno od mene i gore. ne sjećam se jesi li me pogledao dok si izgovarao mačeve. jer te nisam gledala. možda najbolje da povjerujem svemu si rekao. i možda bi mi to bilo lako. kada ne bih čekala slijedeći poziv kojim ćeš opozvati sve to. reci mi, bih li trebala hladnim kamenom izrezati svoje srce, zaključati ga u škinju i sakriti od svijeta? priznati poraz, obići svijet u vlastitom mahntiom plesu? ne dati ljubav nikome više, a dijeliti je sa svima? ironično, ali točno onako kako si ti činio kad smo se upoznali. i čekati da me netko spasi. čekati da me pronađe netko u čijim ću očima vidjeti sebe kakva sam bila prije. jer više u sebi ne nalazim nevinost, ni bezazlenost, ni vjeru. vidim samo nekoga tko toliko očajnički želi ljubav da je zaboravio sve ostalo, a nema snage ni volje pružiti ruke prema nekome (tko nisi ti). heh, oduvijek sam naginjala patetici. to je od svih tih knjiga koje žive u meni. neobično doduše, nikad nisam voljela ljubavne romane, danielle steel ni jane austen. čak ni tada, ljubav za mene nije bila ta čudna vizija vzija izgubljenog/nađenog. više sam voljela one nesretne, mračne. one koje nisu imali happy end. bit će da me to zajebalo. samo, uvijek su te ljubavi bile nekako veće, stvarnije, dublje od onih sretnih. ali, da sam drugačija možda te ne bih voljela. ponekad se to čini kao divna pomisao. tko zna gdje bih sada bila, možda daleko od zadimljene sobica u kojoj me Panonski mornar vodi svojim brzacima brže i bliži tugi nego sam ikada mogla zamisliti.
Post je objavljen 03.01.2011. u 22:07 sati.